Trumpov žestoki nastup na Općoj skupštini UN‑a – u kojem je Rusiju prozvao “papirnatim tigrom” i poručio da Ukrajina može “vratiti sve izgubljene teritorije” uz potporu Europske unije – uz susret sa Zelenskim, izgleda kao (još jedan) politički zaokret. No je li riječ o stvarnom preokretu ili samo još jednoj epizodi u nizu taktičkih promjena retorike koje služe kratkoročnim ciljevima u Washingtonu? Odgovor se krije u detaljima koje je sam Trump naglasio: pobjeda je navodno moguća “uz pomoć EU” – ne uz novu američku potporu.
Kontekst je važan. Od povratka u Bijelu kuću Trump je obećavao brzi kraj rata, pa potom hladno poručio Kijevu da “nema karte” za pobjedu (a tu je i onaj žestoki susret u Bijeloj kući), a onda i ušao u razdoblje flertanja s idejom velikog dogovora s Moskvom. Sada, nakon njujorškog susreta, ton je ponovno dramatično promijenjen: moralna podrška Ukrajini, ponižavanje ruske snage i teza o “povratku na izvorne granice”. Ta amplituda ne mora značiti i promjenu strategije. Trumpova politika često je transakcijska: rečenim porukama testira teren, diže cijenu i preusmjerava teret na druge.
Sam izraz “papirnati tigar” pripada arsenalu psihološkog pritiska, ne ozbiljnoj ekonomskoj analizi. Realnost je da Rusija, unatoč sankcijama, nije kolabirala. Preusmjerila je trgovinu, naslonila se na vlastite resurse i prihvatila visoku ratnu mobilizaciju ekonomije. To ne znači da nema dubokih problema i troškova – ima ih i bit će ih sve više – ali narativ o skorom slomu Moskve ponavlja se već godinama i ne ostvaruje. Ako je cilj Trumpove retorike potaknuti europske vlade da “još malo izdrže”, onda se treba sjetiti da je upravo Europa najviše platila cijenu energetskog reza i inflacije.
Ključna je, dakle, Trumpova ograda: pobjeda Kijeva “uz pomoć EU”. Ono što nije rekao jednako je važno kao ono što jest. Nema najave novog vala američkog financiranja, nema otvorene obveze slanja instruktora, satelitske potpore u opsegu iz ranijih faza, niti velikog paketa sankcija koje SAD vodi, a Europa slijedi. Spominjanje mogućih carinskih udaraca ima smisla tek ako ih Europska unija doista zajednički provede, a politika u Bruxellesu i glavnim prijestolnicama trenutačno je razvučena između rastućih obrambenih proračuna i nezadovoljnog biračkog tijela.
Europa pritom ulazi u ratnu industrijsku mobilizaciju sporo i s puno unutarnjih kontradikcija. Obrambeni izdaci rastu, ali proizvodni kapaciteti streljiva, protuzračne obrane i oklopa ne skaču onom brzinom koju traži dugotrajni rat iscrpljivanja (koji neki sve više najavljuju!). Istočni dio EU traži tvrđi kurs, zapadni balansira između industrijske realnosti i političkog strpljenja. Ako Washington doista želi povući se u ulogu “dobavljača za NATO, a Europa neka raspolaže”, onda se teret rata i rizik eskalacije koncentriraju upravo na prostoru EU – i to u trenutku kad su društva umorna.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
