Pokrovsk je, kako je mnogima do sad već jasno, ključni čvor zapadnog Donbasa. Grad od oko 60 tisuća stanovnika sjedi na sjecištu cestovnih pravaca i željezničke pruge koja hrani čitav obrambeni pojas od Kramatorska do Kurahove. Tko kontrolira ovo čvorište, kontrolira ritam dopreme municije, rotacije postrojbi i evakuacije – zato je Pokrovsk već mjesecima središnja meta ruske ofenzive i simbol ukrajinske otpornosti. Mnogi su isticali kako Zelenski gubi prevelik broj ljudi na obranu grada, no iz šireg konteksta ta obrana, makar i tako skupa, ima i svoju veliku psihološku svrhu. Tu obranu Kijev i njegovi partneri sad stavljaju “pod nos” Trumpu koji, vidjevši da se karta tu zaista ne mijenja, mijenja svoju retoriku pa u zanosu Rusiju naziva “tigrom od papira”. Čini se da je i njemu jasno da je pretjerao, ali svejedno, činjenica da Ukrajina drži liniju omogućava joj da ispregovara neke nove uvjete za sebe, odbacujući one koji joj se ne sviđaju (pokušaj na Aljasci).
Ruski pak operativni cilj nije samo ulazak u grad, nego sustavno potkopavanje ukrajinske logistike zapadno od Donjecka. Tijekom ljeta i početkom rujna pritisak je rastao iz više smjerova – sjeverno preko Rodinske, istočno prema Mirnogradu i Novoekonomičnom, te južno preko niza sela prema Dobropilju. Doktrina je bila prepoznatljiva: umjesto spektakularnih klinova oklopa išlo se na “tisuću posjekotina” – male jurišne skupine od nekoliko ljudi, potpomognute masivnim topništvom i dronovima, koje traže mekane točke, infiltriraju se na bokove i pokušavaju presjeći opskrbne pravce. U pojedinim trenucima ruske su snage doista dovodile zapadne prilaze pod vatrenu kontrolu, stvarajući dojam poluokruženja.
Na taktičkoj razini ova shema ima logiku. Male grupe lakše se prikrivaju, brže mijenjaju smjer i troše manje resursa. Svaka probna “posjekotina” testira otpornost ukrajinske crte. Istovremeno, zasićenost dronovima stvara konstantnu prijetnju logističkim konvojima i prvim ešalonima obrane. U okolici Pokrovska zabilježeno je više takvih infiltracija, s povremenim prelascima “sive zone” i privremenim zastavama u napuštenim selima – dovoljno za medijske najave, premalo za stabilnu kontrolu. Tvrdnje o ruskoj potpunoj blokadi grada ostale su, blago rečeno, nategnute: komunikacijske linije nisu trajno presječene.
Do sredine rujna pojavili su se znakovi zamora ruske inicijative. Intenzitet juriša opao je s kulminacije početkom mjeseca, a napadi su se na pojedinim dionicama razgranali u nekoordinirane pokušaje bez adekvatne oklopne potpore. Blogerski izvori skloni Moskvi otvoreno su priznavali da planirano operativno okruženje nije uspostavljeno. Ovaj usporeni ritam, međutim, ne treba čitati isključivo kao neuspjeh – ruska vojska i ranije je demonstrirala sklonost “mljevenju” – metodičnom pritisku koji iscrpljuje branitelja, oslanjajući se na gusto topništvo, elektroniku i rotaciju ljudstva. Činjenica da južno i jugoistočno od Pokrovska i dalje postoji kontinuiran ruski pritisak upućuje na to da operativni okvir nije razgrađen.
Na toj pozadini ukrajinska strana je sredinom rujna pokrenula ciljanu protuofenzivnu operaciju na pravcu Dobropilja–Pokrovsk. Prema Kijevu, plan je uključivao namamljivanje ruskih taktičkih grupa preko prirodne prepreke (Kazenji Torec), a zatim udare zračno‑desantnih i manevarskih postrojbi po bokovima. Ukrajinci tvrde da su se probili 3–7 kilometara u dubinu dotadašnje ruske crte, vratili više naselja i ukupno oko 160–170 km² teritorija, a potom još desetke kvadratnih kilometara “očistili”. U narativu Kijeva pojavljuju se i tri odvojena “kotla” s izoliranim ruskim jedinicama, od kojih je jedan navodno najveći u dosadašnjem tijeku rata.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
