“Karakteristično za ‘konverzivnu terapiju’ jest što ona nigdje nije prepoznata u zakonu i može se javljati u različitim oblicima. Jedan od oblika je izlaganje pornografskom sadržaju, što je brutalno. Uglavnom su to maloljetne osobe od 14-15 godina koje punoljetna osoba izlaže pornografskom sadržaju i prisiljava da stupi u odnos s osobom suprotnog pola da se ‘izliječi’ od svoje seksualne orijentacije“, navodi Dizdar.
Pojašnjava da, govoreći o nasilju nad lezbijkama, biseksualnim i trans ženama, istovremeno govorimo i o nasilju nad cjelokupnom LGBTI zajednicom, jer su srodni motivi – mržnja prema LGBTI osobama zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.
Nasilje nad ženama je, prema njenom mišljenju, najčešće u obliku fizičkog nasilja, ali nikad ne dolazi samo već je popraćeno psihološkim, ekonomskim, pa i seksualnim nasiljem.
“I to je slično i kada govorimo o nasilju nad LGBT osobama. Razlika je da nasilje nad LGBTI osobama uglavnom čine roditelji i drugi članovi i članice porodice, dok su kod nasilja nad ženama uglavnom počinitelji partneri, bilo trenutni ili bivši“, kaže Dizdar.
Odgovarajući na pitanje koji su najveći izazovi s kojima se žene iz LGBTI zajednice suočavaju kada pokušavaju prijaviti nasilje, Dizdar kaže da je najveći problem nepovjerenje u institucije. Izazov u odnosu na heteroseksualne žene koje prijavljuju nasilje jeste što LGBTI osobe rizikuju da otkriju svoju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet.
Dizdar kaže da se mnogo radi na edukaciji uposlenika centara za socijalni rad, ali da nema sistemskog rješenja zbog čega osobe ne prijavljuju nasilje.
“Mnoge osobe i ne znaju za postojanje mogućnosti prijavljivanja nasilja u porodici. Možda nisu ni svjesni da ono što doživljavaju je nasilje u porodici, jer nekako u našem društvu se najčešće fizičko nasilje percipira kao jedini oblik nasilja, a ne znamo prepoznati da smo žrtva psihičkog, ekonomskog, seksualnog nasilja“, govori Dizdar.
