Eufrat je postao duga, mutna granica između dva potpuno različita projekta Sirije. U Deir Ez‑Zoru, na improviziranom zemljanom prijelazu, naoružani pripadnici zaraćenih strana stoje svega dvjestotinjak metara jedni od drugih, spremni zatvoriti most kad god naiđe novinarska ekipa ili “kriva” kolona civila. Opis te svakodnevice – nervozni okidači, improvizirane zapreke i tiha naredba da se prekine promet – potvrđuju ono što se već neko vrijeme sluti: zemlja je formalno “oslobođena”, a u stvarnosti raskomadana. Put od 1.800 kilometara duž ove crte, kako se navodi u velikom izvješću Reutersa, pokazuje mozaik bezvlašća, frakcija i dugih osobnih osveta.
Na zapadu, od većine gradova pa do mediteranske obale, učvrstila se nova vlast u Damasku pod Ahmedom al‑Šaraom – političko‑vojni konglomerat u kojemu dominantnu riječ imaju islamističke frakcije nastale iz ratne opozicije, uz svesrdnu potporu Turske i aktualne američke administracije. Na istoku, preko Eufrata, održava se kurdska autonomna administracija koja kontrolira hidroelektrane i dio naftnih polja – ključne poluge buduće ekonomije. Na papiru postoji “sporazum o integraciji” kurdskih snaga u državne strukture, ali u praksi pregovori zapinju, a rovovi se produbljuju. Crta razdvajanja sve je manje privremena, sve više politički program.
Brana Tišrin Najosjetljivija točka sjevera je brana Tišrin. Tamo je, nakon prosinačkih borbi i kurdskog povlačenja, linija zamrznuta na rubu energetskog čvora. Lokalni zapovjednik Motasem Abas – promaknut u brigadira nove 80. divizije – objavljuje cilj: Sirija će “oživjeti” tek kad SDF prestane postojati. Pod njegovom komandom je oko dvije tisuće boraca, vozila s topovima i improvizirani bunkeri pod anti-dron mrežama. Ne skriva se ni turski utjecaj: od logistike i oružja do malih, ali urednih plaća koje Ankara navodno isplaćuje pristašama na terenu, u uredima stoje i ploče s himničnim porukama o “kalifu” Erdoganu.
Ta povezanost Ankare i islamističkih frakcija pretvara sjever Sirije u produženi sigurnosni pojas po mjeri turske unutarnje politike. Washington pritom govori o jedinstvu Sirije, ali simultano ohrabruje vlast u Damasku čija je infrastruktura duboko isprepletena s najtvrđim islamističkim strukturama. Dvostruki standard – riječima diplomacije, a djelima geostrategije – proizvodi predvidljiv rezultat: potiskivanje Kurda sjeverno od Eufrata, “discipliniranje” društva u zapadnoj Siriji i trajnu sklonost prema rješenjima koja se oslanjaju na silu, a ne na pakt.
Kurdsku stranu stoga definira defenzivno inženjerstvo i strah od napuštanja. Dva svježe ispražnjena američka uporišta i javno razmatranje povlačenja trupa ubrzali su prijelaz s oslonca na savezničku tehnologiju prema vlastitim rješenjima – flote malih dronova, mreže dubokih tunela koje spajaju brda u pravilnim razmacima, te improvizirane fortifikacije oko brane Tišrin i administrativnih središta. Pouka je jasna – kad saveznik oklijeva, pobjeđuje organizacija, disciplina i skromna, ali uporna industrija obrane. No takva obrana sama po sebi ne nudi politički izlaz.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
