Sa uživanjem sam pročitao “Poslije zabave”, roman Steve Grabovca, ovogodišnjeg dobitnika NIN-ove nagrade. Zanimljivo, pitko i zgusnuto pripovijedanje dodatno je učinilo zanimljivim moje sjećanje na predratno dvanaestogodišnje bivstvovanje u Bosanskom Brodu. Čitanje je bilo moj ponovni susret sa pomalo skrajnutim sjećanjima na grad i njegove ljude. Bilo je u tim susretima nečeg zavodljivog i uzbudljivog.
Dragocjen izuzetak
Nenad Grujičić je u jednom od svojih sjećanja na Duška Trifunovića rekao da je Duško “samorodan i samouk, drugačiji i neponovljiv”. To se, bez ikakve zadrške, može reći i za Stevu Grabovca. Zanimljivo je da se i u njihovim biografijama pojavljuju sličnosti koje bi se mogle pripisati Jungovom “sinhronizmu akauzalnih pojava”.
Sa romanom “Mulat albino komarac”, svojim proznim prvijencem, Grabovac se niotkud vinuo u sam vrh književnog stvaralaštva. Pojavio se pisac razbarušenog stila, koji piše s lakoćom, zna da bude ležeran, ponekad površan i nedorečen, ali uvijek zanimljiv. Ispod tog privida spontane lakoće krije se složena poetika priče. Tako se poigravanje sa nedovršenim i nedorečenim pojavljuje u funkciji opisa naratora, koji čitaocu ostavlja prostor da sam domišlja i dopisuje.
Nije trebalo dugo čekati da se mladi pisac iz nigdine sa drugim romanom ponovo nađe u društvu odabranih. Nagrada koja mu je dodijeljena nije bila jednoglasna, ali nije izazvala književne polemike i nije osporavana. Za pisca je to još jedno vrijedno priznanje.
Roman “Poslije zabave” je u izvjesnom smislu nastavak priča s kojima je Grabovac ušao u književnu orbitu. O njegovoj literarnoj vrijednosti književni autoriteti su rekli uglavnom sve što se trebalo reći. Ovo je roman o svemu i za sve. Čitaće ga i stari i mladi, i roditelji i djeca, i ratnici i “čuvari ormara”, i žrtve i zločinci, i svi Malufovi “dezorijentisani”, koji su sa svojim zavičajnim prtljagom utočište nalazili širom svijeta, noseći teret uspomena i ličnih tragedija. Svi će u znalački složenim pričama pronaći dio sebe i svijeta koji je iza njih, koji je nestao u besmislenom i tragičnom razilaženju, osporavanjima i mržnji i ovog koji se kovitla u novom bezumlju. Na jednom mjestu sva prokletstva svijeta i zločinačka priroda čovjeka!
Neće biti čitaoca koji će osporavati pisca. Stevo Grabovac nijednog trenutka ne optužuje i ne sudi. On je narator koji slaže priče u koje se mora vjerovati i prosto prisiljava čitaoca da sumnja, domišlja i zaključuje.
Teško da će piščeve priče pomoći čitaocu da raspetlja zamršene ratne i poratne niti i čvorove zločinačkih ratova i samoubilačke poratne zbilje. Literatura ni u boljim vremenima nije učila pameti i mijenjala svijet. Ni pisac nije imao takve namjere. On je znao da je njegov posao da ispriča uvjerljivu priču nadajući se da bi čitalac mogao, bar na trenutak, postati svjestan razornog ništavila i zla koje ljudsko biće nosi u sebi.
Stilske igre
Vjerujem da niko nije očekivao da će jedan relativno anoniman pisac dobiti NIN-ovu nagradu. Provincije rijetko iznjedre talente koji uzlete na sami vrh. Ali, Brod je, izgleda, po tome dragocjen izuzetak – iznjedrio je Duška Trifunovića, Voju Čolanovića, Ljiljanu Molnar Talajić, Ljiljanu Petrović, Đuru Baslera… Čitavu nisku bisera! I dva laureata NIN-ove nagrade! Stevo Grabovac je od te prirodne zlatne žice vrhunskog umjetničkog izraza.
Pred Stevom Grabovcem su veliki izazovi. Novi žanrovi, nove teme, nove “stilske igre”. Ništa nije tako pogubno kao rani uspjeh. Nagrade stvaraju pritisak da se stalno bude na vrhu, da se ne smije pasti u osrednjost i biti ispod nivoa. One mogu biti smrtonosne za rasplamsaje umjetničkog dara. Čini se da se Stevo Grabovac toga pogubnog dejstva društvenih priznanja davno oslobodio i smjelo ušao u književni ring.
Nestrpljivo čekamo njegov novi roman!
