Javnost ponovno otkriva Dušana Bekara (Zagreb, 1931 – Zagreb, 2019). Izložbom “Porodica i domaćinstvo: lepršava svakodnevica Dušana Bekara” Tehnički muzej “Nikola Tesla” u Zagrebu obnavlja sjećanje na jednog od najpoznatijih, nagrađivanih dizajnera Hrvatske i bivše Juge.
Stari majstor
Izložba je svojevrstan remake prve revijalne međunarodne izložbe “Porodica i domaćinstvo” s Dečjim sajmom održane 1957. u prostoru Tehničkog muzeja u zagrebačkoj Savskoj ulici u okviru Jesenskog zagrebačkog velesajma za koju je Dušan Bekar kreirao vizualni identitet. Zagrebački velesajam će se potom odlukom tadašnjeg gradonačelnika Zagreba Većeslava Holjevca iz Savske ulice preseliti na desnu obalu Save, čime je potaknuta gradnja kompletnog novog Zagreba koji se danas tako i zove – Novi Zagreb, dok šira javnost tek sada otkriva da su mnoga od najpoznatijih dizajnerskih grafičkih rješenja iz 60-tih godina prošlog stoljeća kojima smo i danas okruženi plod upravo mašte i talenta dizajnera Bekara.
Pitanje: Sjećate li se? i riječ nostalgija se najčešće spominju u kontekstu ove najnovije revitalizacije sjećanja na ovog izuzetnog, ali i gotovo zaboravljenog umjetnika. S preko 200 eksponata, reklama, plakata podsjeća se na crtača, grafičara, fotografa i slikara koji je stvorio cijelu hrpu dizajnerskih evergreenova. Bekar radi dizajn za najpoznatije kompanije INA, Ghetaldus, Bagat, Neva, Labud, Saponia, Marles, Tvornicu žarulja (TEŽ), Tvornicu olovaka Zagreb (TOZ), Hrvatsku elektroprivredu (HEP).
Kao glavni dizajner Borova od početka 70-ih do kraja 80-ih prošlog stoljeća osmišljava niz vizuala za proizvode ove tvornice. Početkom 50-ih je ključni autor koji postavlja temelje vizualnog identiteta Prehrambene industrije Podravka iz Koprivnice. Legendarne Podravkine juhe s tjesteninom Zlatka (kokošija) i Simentalka (govedska) i dandanas imaju svoje vjerne fanove koji ih s lakoćom pronalaze zahvaljujući prepoznatljivoj ambalaži, mada mnogi i ne znaju da je autor ovog vizualnog spoja tradicije i kvalitete dizajner Bekar. Tek nedavno doznalo se da je i slatki friz Podravkinih crveno-bijelih srca također rezultat imaginacije ovog umjetnika.
Kalodont, Radion, Nivea, čokolade Pionir iz Subotice… Popis proizvoda koje je ovaj dinamični dizajner umjetnički osmislio je jako dug. Iako, mnogi poznati primjerci njegovog atraktivnog grafičkog dizajna danas su u rangu muzejskih eksponata jer kompanije za koje su kreirani više niti ne postoje. Ostaju sjećanja. Sjećanja na Univerzijadu u Zagrebu 1987. još su živa, a sada se oživljavaju i uspomene na Dušana Bekara, autora total-dizajna ove velike manifestacije. Za profesionalne fotografe, ali i obične ljubitelje fotki i fotkanja, nezaboravna su Bekarova rješenja naslovnice prospekta za fotopapire Efke, Fotokemike iz 1955.
Zanimljiv i vrlo produktivan autor Dušan Bekar najintenzivnije stvara u razdoblju od početka 1950. do kraja 1990. Djeluje u statusu slobodnog umjetnika. Bekar je, među ostalim, gotovo četrdeset godina jedan od najaktivnijih i najuspješnijih suradnika agencije Oglasni zavod Hrvatske – Ozeha, jedne od prvih i najvećih oglašivačkih agencija u Jugoslaviji sa sjedištem u Zagrebu i podružnicama u Rijeci, Splitu, Beogradu, Sarajevu i Skoplju. Ozeha je odnjegovala čitave generacije dizajnera.
Autori koncepta i kustosi zagrebačke izložbe su dizajnerov sin Dušan Bekar mlađi i snaha Alira Hrabar Bekar. Oboje su također dizajneri. Gđa Alira je poznata i po istraživanju marketinške agencije Ozeha, o čemu je svojedobno napravila i vrlo uspješnu izložbu u Zagrebu. To je moment kad počinje iz paučine zaborava izvlačiti na svjetlo dana nepoznate činjenice i detalje o stvaralaštvu nepravedno zapostavljenih autorskih imena uključujući i “dizajnera iz sjene” Bekara. U razgovoru samo za čitatelje Oslobođenja gđa Alira komentira poziciju dizajnera Dušana Bekara u kontekstu aktivnosti i sustava marketinške agencije Ozeha.
Zanima me kako je moguće da umjetnik poput Bekara bude zaboravljen? “Primarno zaboravljen je isto kao i svi drugi autori koji su u to vrijeme radili, koji su počeli raditi za agenciju Ozeha 50-ih godina prošlog stoljeća”, odgovara dizajnerica. Kaže dalje da tu misli na Ferdu Bisa, slikara i grafičkog dizajnera, pripadnika prve generacije hrvatskih autora reklama, plakata za filmove, turističkih prospekata i dr. koji je isto, ističe, bio stari majstor. Spominje i crtača stripova Andriju Maurovića, te slikara Edu Murtića koji je isto počeo u Ozehi pa otplovio drugim putevima arta.
“Dušan Bekar je za razliku od njih najdugovječnije surađivao s Ozehom. Godine 1949. polazio je njihove radionice, a već tada znao je crtati, fotografirati. U tom marketinškom okruženju učio je od stručnjaka koji nisu bili samo slikari, tako da je u periodu od 1950-ih stasavao da bi se 1953. osamostalio i radio s Ozehom kao stalni vanjski suradnik.”
Odvažan kad je riječ o eksperimentiranju, svestran i znatiželjan, Bekar je prakticirao još prije 60 godina danas tako trendy interdisciplinarni pristup. Prati aktualne trendove u svjetskom dizajnu, ali uvijek zadržava svoj prepoznatljiv, lični stil. Maksimalno je posvećen procesu produkcije, sam radi pripreme za tisak. Njegov najveći doprinos komercijalnom dizajnu jest taj što je implementirao aktualna umjetnička istraživanja u djela namijenjena prosječnom potrošaču i tako kroz svoj rad promicao umjetnost, konstatira dizajnerica.
“U radu Dušana Bekara možemo čitati povijest suvremene umjetnosti, jer on se zapravo izražavao kroz umjetnost. Ostvarenja za Fotokemiku, sredinom 50-ih i početkom 60-ih godina su primjeri apstraktne geometrije, na razini djela suvremenih likovnih umjetnika koji su stvarali u to vrijeme, kao što su Ivan Picelj i Saša Srnec. To je vrlo bliska poetika. Isto tako, njegov prikaz figure crtača Fotokemike blizak je promišljanju autora danas slavne Zagrebačke škole crtanog filma. To je sve duh vremena koji se osjeti i u Bekarovim djelima.”
Pitam o dugovječnosti vizualnih identiteta koje je smislio i realizirao ovaj majstor dizajna. Navodim popularnost dizajnerskog rješenja u slučaju kompanije Podravka, čiji je vizualni identitet, kako se čini, Bekar uradio za sva vremena. Ljudi ga prepoznaju i masovno vole. “Pošto imamo Bekarovu arhivu radova, ustanovili smo da je on simbol srca uveo kao poveznicu s tom tvornicom, taj motiv srca se provlači sve vrijeme kao vizualni identitet. Ta crvena boja i to srce koje je kasnije, 70-ih godina, razvio u stilizirani friz srca pojavljuje se na ambalaži svih Podravkinih juha, na stolnjacima, štandovima ove tvornice…”, objašnjava.
Pitam kakav je dizajner Bekar bio privatno, kao osoba? “Bio je veseljak, pun duha. Imao je smisla za humor, to je iz njega izviralo. Jednostavno je bio takav lik. Kad vidite fotografiju kako je izgledao, možete ga poistovjetiti s likovima koje je crtao”, sjeća se gđa Alira. I Dušana Bekara mlađeg pitam kako tumači svevremenost dizajnerskih rješenja svoga oca, što je tajna? “Tajna je u promišljanju univerzalnih vrijednosti, odlučnost da poruka bude univerzalna. To je tajna. Kad se radi da se ne gleda samo na sadašnji trenutak, nego da perspektiva može biti šira od te jedne jedine poruke”, kaže dizajnerov sin.
Najbolji učitelj
Radovi Dušana Bekara dosad su se rijetko mogli vidjeti u izložbenim postavima, u stručnoj literaturi samo parcijalno. Poznato je da je bio fokusiran na umjetničko stvaranje i nezainteresiran za samopromociju i red carpete. Štoviše, nikada nije bio dio, kako se tvrdi, umjetničkih lobija. Pitam Dušana Bekara mlađeg koliko ima istine u tvrdnjama da se sve ovo pobrojano negativno odrazilo na tretman radova njegovog oca? “Sigurno da jeste”, odgovara. “Ali tata je imao sreću, ili nesreću, u tome što je on u tim krugovima bio poznat, bio je tražen, ali nije bio promoviran da bi više ljudi znalo za njega. Kao što znaju za neke druge dizajnere, pa se i dan-danas neke njegove stvari pripisuju nekim drugim dizajnerima, što je rezultat možda i tog neznanja tko je on.”
S obzirom na to da je i sam dizajner, je li utjecaj oca možda bio presudan u odabiru životnog poziva? “Ja sam stalno bio kraj tate od malih nogu dok je radio”, otkriva. Imao je najboljeg učitelja? Odgovara potvrdno. Je li otac bio strog? “Evo, mogu reći da je bio dosta strpljiv. Znate, ono, kad imate sina, a vi ste već renomirani u poslu, sinu nešto ne ulazi u glavu, a vi biste htjeli da on odmah to shvati… To je bilo normalno odrastanje. Počeo sam potpuno i ozbiljno raditi 1984. godine, a prvi počeci su ‘82, kad sam upisao fotografiju na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu.”
Pitam koji očev savjet najviše pamti? “Najviše pamtim savjet da nikad ne smiješ biti prezadovoljan onim što si napravio”, kaže. Uvijek težiti boljem? – utvrđujem gradivo. “Težiti boljem u smislu: ako si prezadovoljan jednom stvari, onda ćeš se teško od te stvari maknuti. Ne mora to biti nužno bolje, znači, da napreduješ više u smislu napretka nego nekakvog savršenstva”, zaključuje Dušan Bekar mlađi.
