Ultimate magazine theme for WordPress.

HISTORIJA FAVORIZIRA HRABRE Hearst: Arapske države, Turska i Zapad dopuštaju Izraelu da se izvuče sa pokoljem u Gazi

0 2


Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba

Nesmetani pokolj u Gazi zapalio je peć bijesa i poniženja u svakom arapskom i muslimanskom srcu.

Ako su svjedoci Nakbe iz 1948. malobrojni, cijela generacija sada zna kako genocid izgleda i kako se osjeća u realnom vremenu.

Izraelski napad je projektirao Palestinu u svjetski moralni uzrok broj jedan, kao što je kraj aparthejda u Južnoj Africi, kampanja za građanska prava u SAD-u ili ukidanje ropstva u 19. stoljeću.

Ali šest mjeseci kasnije, rušenje Gaze tek treba da naruši ponašanje njoj najbližih režima.

Ponašaju se kao da je to uobičajeno. Palestinske vlasti (PA) nastavljaju sarađivati s Izraelom na noćnoj bazi, stavljajući frakcijsko djelovanje iznad nacionalnog interesa palestinskog naroda. Egipat nastavlja dopuštati Izraelu da diktira koliko humintarne pomoći će doći preko prelaza Rafah. Jordan odbacuje simbolične količine pomoći za Gazu, ali tek nakon što je zatražio dozvolu Izraela.

Mnogo toga je prijetilo, ali u stvarnosti nijedna od zemalja koje su normalizirale odnose sa Izraelom nije spremna povući utikač zbog priznanja.

‘Kriv prema optužnici’

Na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji prošlog mjeseca, egipatski ministar vanjskih poslova Sameh Shoukry složio se s Tsipi Livni, bivšim izraelskim ministrom vanjskih poslova, da je Hamas nije prisutan jer je odbio priznati Izrael. Do tada je u Gazi ubijeno najmanje 28.858 civila.

Dvije sedmice kasnije, tri ratna aktera izašla su na pozornicu Diplomatskog foruma u Antaliji da izdaju ritualne optužbe o ratu za koji nisu imali namjeru dopustiti Hamasu ili Gaza da pobijede.

Govoreći dan nakon masakra koji se dogodio kada su izraelske snage pucale na ljude na konvoj pomoći u ulici al-Rasheed u gradu Gazi, Riyad al-Maliki, palestinski ministar vanjskih poslova, uznemirio je “jedinu legitimnu vlast koja će djelovati i koja će nastaviti djelovati u Gazi je Palestinska uprava.”

Ovo je kada je PA toliko nepopularna kod kuće na okupiranoj Zapadnoj obali da ima problema da potvrdi svoj legitimitet u Nablusu, Dženinu ili u tom slučaju, Ramali.

Abdulla bin Ahmed Al Khalifa, podsekretar bahreinskog ministarstva vanjskih poslova, naježio se kada su ga upitali da li je to uobičajeno za Bahrein. Ali nastavio je da “postizanje mira nikada neće biti kroz izolaciju, ekstremizam ili agresiju, već kroz komunikaciju, dijalog i miroljubive načine”. Što je značilo isto.

Barem je Hossam Zaki, pomoćnik generalnog sekretara Arapske lige, bio iskren: “Svi internacionalci su podbacili. Da, svi smo krivi po optužbama.”

Samo jedna zemlja koja je prisutna u Antaliji nije se usudila, ali ta zemlja je udaljena 6500km.

Južna Afrika je bacila oprez u vjetar. Spremna je riskirati američkim sankcijama – u ovom trenutku u Predstavničkom domu se nalaze dva kaznena zakona – kako bi zauzela moralni stav prema Palestini.

“Mi smo heterogeni na globalnom jugu. Ali jedna stvar koju dijelimo je historijsko iskustvo ugnjetavanja i kolonijalizma. To je ono što nas ujedinjuje u podršci borbi za Palestinu”, rekao je Naledi Pandor, ministar međunarodnih odnosa Pretorije.

Pandor je ove sedmice u Washingtonu kako bi lobirala protiv uvođenja sankcija koje bi bile “katastrofalne” za njenu zemlju. Ali Bogami, osjeća se usamljeno.

“Otišli smo do Međunarodnog suda pravde, pogledali okolo, a iza nas nije bilo nikoga”, rekao je Faisal Dawjee, bivši direktor medija u južnoafričkoj vladi, prisjećajući se pritiska podvrgnutog Južnoj Africi da povuče slučaj prije preliminarne presude.

“Ono što se dešava na okupiranim teritorijama je deset puta gore od aparthejda koji smo iskusili u Južnoj Africi, a Zapad je saučesnik u aparthejdu i genocidu”, rekao je Dawjee.

Ali ni domaćini ove konferencije u Antaliji, Turska, nisu imuni na kritike.

Šta radi Turska?

Narod Gaze je u novijoj turskoj historiji u dva navrata zadržao dah – prvi je bio 15. jula 2016., u noći neuspjelog gulenističkog puča, a drugi je bio ponovni izbor Recepa Tayyipa Erdogana prošle godine.

Sada kada je Gaza zaista na milost i nemilost opake invazione sile, one koja ne pravi razliku između boraca i civila i neprestano napada gomilu koja se okuplja u konvojima pomoći, šta Turska radi?

Turska je od početka svoju vanjsku politiku prema ratu gradila na dvije pretpostavke za koje se nakon šest mjeseci ispostavilo da su upitne. U njemi se navodi da Ankara treba da bude dio regionalnog arapskog konsenzusa – kao što smo bolno vidjeli, takvog nema.

I u njemi se navodi da će Turska biti nacija garant za rješenje s dvije države: ne postoji rješenje s dvije države koje je sadašnji izraelski lider spreman prihvatiti, a još se nije rodio nijedan izraelski političar koji je spreman narediti iseljenje preko 750.000 teško naoružanih doseljenika na Zapadnoj obali, okupiranom istočnom Jerusalemu i Golanskoj visoravni.

Katar se zalijepi za ulogu posrednika sa političkim krilom Hamasa u Dohi, a Turska, koja ima kontakte s Hamasom i jednako bliska, nije podijelila ovaj teret.

Da biste bili ozbiljno shvaćeni kao garant, morate biti vidljivi, a mnogo toga što je Turska uradila bilo je iza kulisa.

Turski zvaničnici ne prihvataju kritike.

Priznaju da je veliki dio onoga što su javno uradili vođeni strahom da ne upadnu u zamku u koju je upala Ankara nakon vojnog udara u Egiptu i neuspjele intervencije u Libiji, kada su se u gotovo potpunoj izolaciji borili za arapsko proljeće.

Danas imaju užas da su jedina glava iznad parapeta. Ispod toga su, tvrde, bili aktivni. Kažu da su promijenili narativ o Gazi, čineći je rješenjem o dvije države.

Ovim je Ankara željela pokazati svijetu da je Izrael jednodržavna država, čija vladajuća stranka Likud polaže pravo na jevrejski suverenitet od rijeke do mora.

Po istom principu, Ankara je snažno forsirala da ujedini Fatah i Hamas, i ovaj napor je počeo da uspijeva. Jibril Rajoub, generalni sekretar Fataha, dao je pomirljive primjedbe Hamasu, ali su pregovori stali kada je Izrael ubio njegovog najbližeg kontakta u Hamasu, Saleha al-Arourija, koji je nekada dijelio istu ćeliju.

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan ohrabrio je arapske države da zauzmu stav protiv Izraela i SAD-a, i to je u određenoj mjeri uspjelo.

Izlivši prezir na Hamas, Saudijska Arabija je zauzela agresivniji stav prema rješenju o dvije države, a prijestolonasljednik Mohamed bin Salman odbacio je američkog državnog sekretara Anthonyja Blinkena prilikom njegove posljednje posjete.

“Pokazali smo im da možete vikati na Ameriku, jer smo to uvijek radili. Bili su zatečeni”, rekao je jedan zvaničnik.

Turska je stvorila Kontakt grupu za Gazu kako bi uvjerila zapadne države koje su se protivile trenutnom prekidu vatre. Grupa je uključivala muslimanske zemlje poput Indonezije i Nigerije. Turska također pripisuje zasluge za okupljanje Arapske lige i Organizacije islamske saradnje (OIC) kako bi dali oštriji muslimanski glas njihovim izjavama.

Je li išta od ovoga uspjelo?

Strateško strpljenje se gubi

Dana 26. oktobra, 120 zemalja glasalo je za rezoluciju o prekidu vatre koju je podržao Jordan na Generalnoj skupštini UN-a, uz 14 glasova protiv i 45 uzdržanih. Erdogan, Fidan i arapsko-islamska delegacija krenuli su u uvjeravanje zemalja koje nisu podržale rezoluciju. Do decembra 153 zemlje podržale su prekid vatre, uz 10 protiv i 23 uzdržane.

Dolazi vrijeme kada muslimanske nacije više ne mogu biti gledaoci. Moraju djelovati

Turska je u međuvremenu povukla svog ambasadora u Izraelu, ali nastavlja da trguje s njim, iako u voću, a ne oružju.

Nisam siguran da igra finog momka sa Izraelom ili arapskim režimima koji ga okružuju djeluje.

Analiza onih savjetnika oko Erdogana o trulosti arapskih država i njihovom dubokom saučesništvu s Izraelom vrijedi kao nikada prije.

Ako Turska može djelovati odlučno i u roku od nekoliko sati u Libiji kada su snage Khalife Haftara došle na 14 km od Tripolija, ili u Azerbejdžan, čini se znatiželjnim da je toliko oklijevala da djeluje na svom pragu u Gazi.

Istina, i u Libiji i u Azerbejdžanu postojao je vakuum međunarodne moći. U Gazi nema. Ali historija favorizira hrabre. A ono što oklijevanje čini je ostavljajući teren otvorenim za Izrael i SAD, koji su uzrok pokolja u Gazi.

Da sam na mjestu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, bio bih u iskušenju da pomislim da bih se mogao izvući sa svojom politikom vječnog rata, jer se još nije pojavio ozbiljan međunarodni pritisak da ga zaustavi.

Ovo će se možda uskoro promijeniti. Fidan je na sastanku Organizacije islamske saradnje (OIC) u Džedi ove sedmice rekao da je strateško strpljenje Turske iscrpljeno: “Postoji velika očekivanja od nas da djelujemo upravo sada, čak i ako to znači jednostrano.”

Razbiti opsadu Gaze

Da budemo jasni šta trajnim prekidom vatre u Gazi treba postići.

Mnogo prije nego počnu pregovori o mitskoj palestinskoj državi – a to bi se moglo dogoditi samo pod novom izraelskom vladom i svrgavanjem ministra nacionalne sigurnosti Itmara Ben Gvira i ministra financija Bezalela Smotricha, ksenofobičnih trupa jevrejske nadmoći, koja bi bila dovoljno velika događaji sami po sebi – prekid vatre mora prekinuti opsadu Gaze.

Opsada – sposobnost Izraela da izračuna broj kalorija koje svaki Palestinac u Gazi dođe do tačke gladovanja – zaista je važna. Ostavite to na mjestu i Izrael će se cjenkati oko svake vreće brašna, svake vreće cementa koja prođe.

Dolazi vrijeme kada muslimanske nacije više ne mogu biti gledaoci. Moraju djelovati. Moraju se suočiti sa Amerikom i Evropom. Moraju srušiti argument da država aparthejda ima pravo počiniti genocid i to u ime samoodbrane.

Imam osjećaj da ni SAD ni EU, ni u izbornim godinama, nisu raspoloženi za odbijanje. Ne bi bilo potrebno puno da ih natjeraju da prihvate druge vojne snage na terenu, pod maskom mirovne operacije ili operacije pomoći.

SAD su iscrpljene Bliskim istokom nakon tri decenije neuspjele intervencije. Njegova sposobnost da odvrati Hute u Crvenom moru, Hezbolah u Libanu ili iračke milicije uvelike je smanjena.

Na Izraelu je red da osjeti hladnu ruku zapadne dvoličnosti. Takav šok je odavno zakasnio i može ga primorati na to samo njegov najbliži saveznik.

Tek tada bi mogao biti spreman da pregovara sa narodom za koji je učinio sve da ga uništi. Davno je zakasnio.

(TBT, MEE)



Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.