Ultimate magazine theme for WordPress.

ISLAM SVEMILOSTI U SUČELJAVANJU SA ISLAMOFOBIJOM: Duhovnosti se ne može podučavati, nego se njome treba napajati ljude

0 0


FOTO: (Ilustracija)

Tokom posljednjih stotinu godina čovjek se mnogo se trudio i postigao mnoge uspjehe u odgovoru na svoje materijalne potrebe. svemilosti

Naročito u posljednjih pedeset godina s pristupom novim tehnologijama uspio je zapanjujuće povećati brzinu u mnogim stvarima. Međutim, usprkos svemu tome, ne samo da nije postignut značajan napredak u ispunjavanju duhovnih zahtjeva, nego je u nekim slučajevima bilo i mnogo nazadovanja.

Zašto je to tako, i zašto se ovaj čovjek distancirao od duhovnosti?

Ako tendenciju prema duhovnosti smatramo putem do smisla postojanja i svijeta nutrine, zasigurno je u novijoj eri materijalnih pojavnosti smanjena ljudska usredsređenost na smisao i svijet nutrine, a također i na zbilju postojanja. Jer osnova duhovnosti počiva na usredsređenosti. Čovjek koji je lišen usredsređenosti i čija misao skončava na vanjštini stvarī, ne može prevazići vanjštinu i pronaći put do nutrine. Površan čovjek prihvaća sve u svom fizičkom okruženju, ali produhovljen čovjek okreće se intuiciji, koja je djelo srca. Sadašnje doba je moderno doba koje je osnažilo čovjeka u njegovom motrenju vanjskih pojavnosti i njegov materijalizirani pogled je usmjeren ka njemu samome, ali ne njegovom stvarnom ja, koje je ovisno o ishodištu postojanja; već jastvu koje je on za sebe stvorio u svojoj mašti. To virtualno ja ponekad do te mjere udaljava čovjeka od njegovog stvarnog ja da on misli tuđim mozgovima i hoda tuđim nogama. Iqbal Lahori je kazao:

U ovom svijetu nauči raširiti svoja krila,

jer ne može se letjeti tuđim krilima.

Osoba koja nije usredsređena, kad se otuđi od same sebe obuzme je vanjština i ne može ispravno shvatiti puteve svog spasa i sreće. Osoba koja je otuđena od sebe, dolazi do tačke u kojoj teško može spoznati istinu. Islamofobija je jedan od onih slučajeva koji su se pretvorili u islamofobiju zbog nerazumijevanja istine. Islam ima najviše preporuka o poštivanju prava drugih, ljubavi prema Božijim stvorenjima i okretanju ka miru. Kako se ovo može smatrati faktorom straha? Dovoljno je baciti pogled na zasluge muslimana ljudskom društvu da bismo shvatili ovu istinu.

To je površna percepcija religije i duhovnih naučavanja u koju je zapao čovjek fantazije i koja je, naravno, bez ikakva značenja, a u ovoj vrsti percepcije – koju ja nazivam nerazumnom – svjetovne vrijednosti su postale opcija duhovnim i ahiretskim vrijednostima. Ovdje se više ne razaznaje nerazumnost učenjaka i neznalice; koliko li je učenjaka koje je ubila vlastita glupost. Većina islamskih naučavanja pozivaju na ljubav, pozivaju na dobro i ispravnost, na poštivanje prava svog istovrsnika.

Nažalost, danas su neki ekstremisti, a pod imenom islama, doveli do toga da druge udaljavaju od islama koji je oličenje svemilosti. Neki su svjesno, a neki nesvjesno, raspirivali islamofobiju, ali budimo iskreni, muslimani nisu započeli niti jedan svjetski rat, muslimani nisu napravili atomsku bombu i muslimani nikada nisu naudili cijelom čovječanstvu. U islamskoj misli kada čovjek razmišlja o tome da nije postojao i da mu je postojanje poklonio Darovatelj postojanja, on sebe ne smatra neovisnim, a kada sebe ne smatra neovisnim na sebe gleda kao na siromaha po svojoj biti.

A osjećaj siromaštva je prva stvar koja se oduzima čovjeku; oholost i arogancija su izvor mnogih nasilja u svijetu. Sve ovo polazuje da islam, ne samo da nije izvor straha, nego potire sve faktore straha u čijem vrhu se nalazi nasilje. I upravo ovdje čovjekov posvjetovnjeni pogled u kojem sebe smatra neovisnim, transformira se u unutarnji i produhovljeni pogled u kojem nema druge istine osim sjedinjenja s Istinom. I u ovoj tački se, zapravo, dešava izlazak iz ozračja materijalnosti i ulazak u prostranstva duhovnosti. Da li ovakav svjetopogled može biti faktor straha ili faktor sigurnosti i osjećaja spokoja? Čovjek je danas toliko obuzet samim sobom da je postao zastor spoznaje samoga sebe. I zato se distancirao od duhovnosti.

Zapravo, pogođen je neznanjem. Neznanjem koje je veće nego u svim drugim povijesnim razdobljima. Neznanje o istini i nutrini postojanja, a zbog okrenutosti primamljivim pojavnostima, toliko se ispreplelo u čovjekovim porama da se od toga ne može pobjeći osim osvješćivanjem i budnošću. Gazali vjeruje kako je za osviješćivanje čovjeka u neznanju i nemaru potreban uzrok, a ne razlog; jer kakav god razlog iznosili osobi koja je u stanju usnulosti, uzaludno je. Razlog je moguć onda kada je osoba svjesna, a da bismo je učinili svjesnom potreban je uzrok da bi je probudio iz sna neznanja. Danas duhovnost nije samo poput lijeka koji je potreban samo bolesnima, nego je poput hrane koja je potrebna svakom čovjeku, I svaka individua ima potrebu za duhovnošću.

Iz tog razloga, u arapskom jeziku i islamskoj kulturi, svi izrazi koji se upotrebljavaju da bi se objasnio pojam vjere, svi oni imaju značenje puta; izrazi, kao što su mezheb, tarikat, šeri’at, pa i sam izraz vjera (dīn), svi oni imaju značenje puta. Napose, značenje ovih izraza obuhvaća pravac, ali i kretanje. Do cilja se ne može stići stojeći u mjestu; potrebno je kretanje; kretanje od neznanja ka racionalnosti, kretanje od materijalnosti ka duhovnosti, kretanje od izvana prema unutra. Pokretačke snage društava su religijski i vjerski lideri koji bi trebali voditi društvo da krene prema sreći.

Oni su poput ljekara, a dobar ljekar nije onaj koji svog pacijenta drži bolesnim, već je dobar ljekar onaj koji svog pacijenta dovede do ozdravljenja. Duhovno naučavanje je važno, ali ako to naučavanje ne dovede do uvjerenja, a uvjerenje ne dovede do djelovanja, situacija će biti upravo takva kakvu vidimo u današnjem svijetu. Istina je da rezultat djelovanja nije u kontroli čovjeka, poput hrane koju jedemo, i kao obični ljudi ne znamo tačno koja hrana djeluje na koji dio našeg tijela, ali zbog tog neznanja ne možemo napustiti čin jedenja. Danas, nažalost, među sljedbenicima jedne religije koji su u načelu prošli ista učenja; jedan je usmjeren prema ekstremizmu, nasilju i islamofobiji, a drugi prema miru, ljubavi i odanosti.

Ako je naučavanje trebalo imati apsolutni učinak, rezultat bi trebao biti isti. Ali to nije tako. Znanje je svjetiljka, ali ako je put osvijetljen znanjem; da li to nužno garantira kretanje? Ne, nikad nije tako, jer da bi se kretalo, nedvojbeno je potrebno vidjeti put, ali viđenje puta ne mora nužno dovesti do kretanja, već će kretanje nastati kao posljedica vjerovanja. Attar Nišaburi prenosi jednu priču kako je jedan vladar vidio u snu da je rob i da ga njegov vlasnik uznemirava. U snu je poželio: Da sam bogdo vladar pa da se osvetim ovom vlasniku. Attar potom kaže: rastojanje ovog roba do vladanja je samo jedan zaborav i jedno nesvjesno stanje. Ako ga neko prodrma i potrga mu zastor od zaborava i probudi ga iz sna, on će biti opet onaj vladar. Mevlana Dželaluddin Rumi također prenosi priču o jednom dućandžiji koji je živio u siromaštvu i bijedi dok su pod njegovim dućanom bila skrivena dva blaga, a on nije imao pojma o tome. A potom jedini put da dođe do ona dva blaga vidi u rušenju dućana.

Ti se zabavio krpanjem u dućanu,

a ispod tvog dućana dva se rudnika kriju.

Nažalost, danas je neznanje glavni razlog svih ovih devijacija u svijetu. S jedne strane neznanje, a s druge strane nerazumnost i glupost udružili su se kako bi sve brže udaljili čovjeka od duhovnosti. I upravo je neznanje dovelo do toga, da umjesto da tehnološki napredak bude u službi čovjeka, nažalost danas je čovjek u službi tehnologije. Kamo sreće da mali dio nebrojene pažnje koja se ulaže u otkrivanje prirode i dominaciju nad njom bude utrošen u spoznavanju prave prirode čovjeka i Onoga ko ju je stvorio. Duhovnosti se ne može podučavati, nego se njome treba napajati ljude; a napajati drugoga duhovnošću može samo onaj ko je pio sa tog vrela.

Naučavanje ima dvije etape: od jezika govornika do uha recipijenta i od uha recipijenta do njegovog srca. Od početka ljudskog stvaranja, istančan i izražajan govor je u obliku poezije, proze i umjetnosti dopirao do čovjeka, ali još uvijek postoji sasvim malo načina koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke kako bi se olakšalo prenošenje naučavanja od uha do srca. Ali naravno, potrebno je da, sprva srca budu pripravna za njegovo prihvatanje. Gazali u djelu Alhemija sreće iznosi tvrdnju da je neznanje bolest, a njezino izlječenje nije u ruci bolesnika, jer neznalica nema pojma o svome neznanju. Pa kad neznalica nema pojma o svome neznanju, kako će tražiti likeka? Dakle, lijek njegove bolesti je u rukama učenjaka. Dakle, danas mislioci i vjerski lideri imaju zadaću da svoje sljedbenike probude iz sna neznanja i nemara i da ih pozivaju prema duhovnosti i daju im da kušaju duhovnu medovinu. Ako se ovo dogodi islam svemilosti će se manifestirati u svoj svojoj privlačnosti.

(TBT, PISjournal)



Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.