Ultimate magazine theme for WordPress.

JULIAN ASSANGE NIJE BUDALA Žižek: Asange je žrtva nove apolitične neutralnosti

0 1


Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba

Ruski umjetnik i disident Andrej Molodkin najavio je da će zapečatiti određeni broj remek-djela – uključujući Picassa, Rembrandta i Vorhola – u ogroman sef dizajniran tako da uništi slike kiselinom u slučaju da bude odlučeno da Julian Assange provede ostatak života u zatvoru. Očekivano, poklonici umjetnosti su pobjesnili; jedan Guardianov kritičar je akciju opisao kao „patetično banalan štos za naša plitka vremena“.

Takve reakcije svjedoče o našim plitkim vremenima. Fokusirane su na sličnost sa drugim gestovima (od Dadaizma do Banksija i pojedinih „eko-vandala“), dok ignoriraju suštinu: sudbinu Assangea. Molodkin ne izvodi performans moderne umjetnosti, već pokušava spasiti ljudski život. Niti je u tome usamljen. Iza osnivača Wikileaksa stoji kolektiv umjetnika i poklonika koje pokreće jedan duboki uvid: da li imamo pravo da uživamo u velikim umjetničkim djelima, ignorirajući užas iz kojeg su nastala?

U eseju „Historijsko-filozofske teze“, Walter Benjamin je zapisao: „Nema dokumenta kulture koji istovremeno ne bi bio dokument varvarstva. I kao što on sam nije slobodan od varvarstva, to nije ni proces tradicije u kojem su ta dobra prelazila sa jednog na drugog.“

Gest Molodkinovog kolektiva herojski čini ovo varvarstvo vidljivim. Naravno, očajnički je i brutalan, ali šta ako je to jedini način da podignemo svijest o tome šta se dešava u zatvoru Belmarš? Stoga pravo pitanje glasi: zašto je Assange toliki trn u oku lupežima našeg političkog establišmenta? A odgovor je: zato što nije budala kao većina na kritičkoj ljevici.

U svom seminaru o etici psihoanalize, Lakan razlikuje dva tipa savremenog intelektualca, budalu i lupeža.1 Ukratko, desničarski intelektualac je lupež, konformista za kog je argument u prilog datog poretka samo njegovo postojanje, a koji ismijava ljevicu zbog njenih „utopijskih“ planova koji nužno vode u katastrofu. Nasuprot tome, ljevičarski intelektualac je budala, dvorska luda koja javno prikazuje laž postojećeg poretka, ali na način koji suspendira performativnu efikasnost njegovog govora. Danas, nakon pada socijalizma, lupež je neokonzervativni zagovornik slobodnog tržišta koji nemilosrdno odbacuje svaki oblik društvene solidarnosti kao kontraproduktivni sentimentalizam, dok je budala postmoderni kritičar kulture koji, svojim ludičkim procedurama predodređen da „podrije“ postojeći poredak, zapravo služi kao njegova dopuna.

Jedan vic iz dobrih starih dana realno-postojećeg socijalizma, savršeno ilustrira uzaludnost budala: U Rusiji, u 15. stoljeću, jedan seljanin i njegova žena hodaju prašnjavim seoskim putem. Mongolski ratnik na konju zaustavlja se pored njih i kaže seljaninu da će mu sada silovati ženu. Zatim dodaje: „Ali pošto na zemlji ima puno prašine, dok ti ja silujem ženu ti ćeš da mi držiš testise, da se ne uprljaju!“ Kada je Mongol obavio posao i odjahao dalje, seljanin počne da se smeie i veselo poskakuje. Zapanjena supruga ga pita: „Kako možeš da skačeš od radosti kad sam upravo brutalno silovana u tvom prisustvu?“ Seljanin odgovara: „Ali ja sam ga prevario! Muda su mu puna prašine!“

Ova tužna šala govori o nevolji tadašnjih disidenata: mislili su da zadaju ozbiljne udarce partijskoj nomenklaturi, a u stvari su joj samo malo prašili testise, dok je nomenklatura nastavila da siluje narod. Nije li današnja kritička ljevica u sličnoj poziciji?

Naš zadatak je da otkrijemo kako da zakoračimo dalje. Marksova 11. teza o Fojerbahu je proklamirala: „Filozofi su do sada samo različito tumačili ovaj svijet. Stvar je u tome da se on promjeni.“ Naša verzija treba da glasi: „Kritički ljevičari su do sada samo prljali prašinom jaja onih na vlasti; poenta je da ih odsječemo.“

Asange je upravo to uradio. Da skratim priču, Asange je naša Antigona, osuđen na status živog mrtvaca – izoliran u samici sa krajnje ograničenim kontaktima, bez osude ili makar zvanične optužbe. On samo čeka na izručenje, dok mu se omča oko vrata postepeno, ali neumoljivo steže.

U slučaju Asangea, vrijeme radi za SAD i Veliku Britaniju: oni sebi mogu da priušte čekanje, računajući na činjenicu da će javni interes jenjavati, naročito u svjetlu drugih globalnih kriza koje dominiraju našim medijima (ratovi u Ukrajini i Gazi, globalno zagrijavanje, prijetnja vještačke inteligencije). Ono što se dešava Asangeu sve više pada na margine mejnstrim medija: činjenica da godinama sjedi u samici postala je usputni dio naših života. Asange je tako žrtva nove apolitične neutralnosti.

Asangea treba spominjati kad god smo u iskušenju da hvalimo naša zapadna demokratska društva i njihova ljudska prava i slobode, ili kad god kritiziramo muslimansko, kinesko ili rusko ugnjetavanje: njegova sudbina je podsjetnik da je i naša sloboda ozbiljno ograničena. Asange je tako žrtva nove apolitične neutralnosti. Nije nam više stalo do njega; to što je u zatvoru sve češće nailazi na ravnodušnost.

Neki liberali kritiziraju Asangea što se fokusirao na liberalni Zapad i ignorirao mnogo veće nepravde u Rusiji i Kini, ali promašuju poentu. Wikileaks je, na kraju krajeva, takođe razotkrio mnoge dokumente koji svjedoče o strahotama izvan liberalnog Zapada. Međutim, te nepravde su vrlo vidljive u našim medijima – stalno čitamo o njima.

Problem sa Zapadom je u tome što smo skloni da ignoriramo zemlje sa još većim nepravdama (dovoljno je pomenuti Saudijsku Arabiju, koja je definitivno gora od Irana). Ponekad se osjećamo slobodnima jer ignoriramo svoje neslobode, dok su u Rusiji i Kini ljudi potpuno svjesni svojih nesloboda. „A zašto vidiš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svojemu ne osjećaš?“ (Matej 7:3). Asange nas je naučio da osjećamo brvno u vlastitom oku. Tačnije, Asange nas je naučio da razaznamo skriveno saučesništvo između nas i našeg neprijatelja, da uočimo solidarnost i paralele između naših protivnika. Za naše dobro, ne smijemo dozvoliti da Asange propadne u tamu nevidljivosti.

Možda i dalje mislite da je Molodkinov gest pogrešan i kontraproduktivan? U redu, ali onda nemojte gubiti vrijeme analizirajući ga kao umjetnički gest, već nađite efikasniji način da mu pomognete. U ovoj situaciji, niko čiste savjesti nema pravo da se bavi distanciranim estetskim sudovima – naša sudbina je u pitanju.

(TBT, UnHerd)



Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.