MONSTRUM IZ GAZE JE ČEDO WASHINGTONA Cook: Samo propala američka imperija može biti toliko slijepa da podržava Netanyahua i njegov genocid
Piše: Jonathan Cook,thebosniatimes.ba
Trenutno postoji samo jedna zemlja na svijetu u kojoj je premijeru Benjaminu Netanyahuu zagarantirano da će dobiti ovacije od strane velike većine njenih izabranih predstavnika usred izraelskog pokolja u Gazi.
Ta zemlja nije Izrael, gdje je on već dugi niz godina figurira kao osoba koja izaziva velike podjele. To su Sjedinjene Države.
Netanyahu je u srijedu dobio šamar, iako su mu kao heroju pljeskali uz urlike dok se polahko probijao do podijuma američkog Kongresa.
To je bio isti onaj Netanyahu koji je u proteklih 10 mjeseci predvodio pokolj na oko 40.000 Palestinaca, od kojih je otprilike polovina žena i djece. Više od 21.000 druge djece je prijavljeno kao nestalo, od kojih je većina vjerovatno mrtva pod ruševinama.
Isti taj Netanyahu je sravnio s zemljom pojas teritorije, nekadašnji dom za 2,3 miliona Palestinaca, za što je potrebno 80 godina za obnovu, po cijeni od najmanje 50 milijardi dolara.
Bio je to isti Netanyahu koji je uništio svaku bolnicu i univerzitet u Gazi, i bombardirao skoro sve njene škole koje su služile kao skloništa porodicama koje su postale beskućnici nakon izraelskih bombadiranja.
Bio je to isti Netanyahu čije hapšenje traži glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za zločine protiv čovječnosti, optužen da je koristio glad kao oružje rata uvođenjem blokade pomoći koja je izazvala glad širom Gaze.
Bio je to isti Netanyahu za čiju je vladu prošle sedmice Međunarodni sud pravde (ICJ) utvrdio da je intenzivirala izraelsku aparthejdsku vlast nad palestinskim narodom u činu dugoročne agresije.
Bio je to isti Netanyahu čijoj vladi se sudi za počinjenje onoga što je ICJ, najviše svjetsko pravosudno tijelo, nazvao “vjerovatnim genocidom”.
Pa ipak, bio je samo jedan vidljiv demonstrant u Kongresnoj dvorani. Rashida Tlaib, jedini američki zakonodavac palestinskog naslijeđa, sjedila je u tišini držeći mali crni plakat. Na jednoj strani je pisalo: “Ratni zločinac”, s druge strane: “Kriv za genocid”.
Jedna osoba među stotinama nijemo pokušava da ukaže da je car gol.
Neosjetljivi ne užas
Zaista, optika je bila jasna.
Ovo je manje sličilo na posjetu stranog vođe nego na odlikovanog starijeg generala koji se vraća u Senat u starom Rimu, ili na sijedog britanskog protektora iz Indije uhljebljenog u parlamentu domovine, nakon što je brutalno pokorio „varvare“ na rubovima imperije.
Ovo je bio prizor poznat iz historijskih knjiga: imperijalne brutalnosti i kolonijalnog divljaštva, pretvorenog od strane sjedišta imperijuma u hrabrost, čast, civilizaciju. I izgledalo je isto tako apsurdno i odvratno, kao i kada se osvrnemo na ono što se dogodilo prije 200, ili 2.000 godina.
Bio je to podsjetnik da se, uprkos našim sebičnim tvrdnjama o napretku i humanitarnosti, naš svijet ne razlikuje mnogo od onoga kakav je bio hiljadama godina.
Bio je to podsjetnik da elite moći vole da slave demonstraciju svoje moći, učahurene kako od užasa s kojima se suočavaju oni koji su shrvani njihovom snagom, tako i od buke protesta onih koji su užasnuti nanošenjem tolike patnje.
Bio je to podsjetnik da ovo nije “rat” između Izraela i Hamasa – a kamoli, kako bi nas Netanyahu htio uvjeriti, bitka za civilizaciju između judeo-kršćanskog svijeta i islamskog svijeta.
Ovo je američki imperijalni rat – dio njegove vojne kampanje za “globalnu dominaciju punog spektra” – koju provodi najomiljenija klijent država Washingtona.
Genocid je u potpunosti američki genocid, naoružan od strane Washingtona, plaćeni od Washingtona, uz diplomatsko pokriće Washingtona, i – kao što su scene u Kongresu pokazale – uz navijanje Washingtona.
Ili kako je Netanyahu rekao u trenutku nenamjerne iskrenosti Kongresu: “Naši neprijatelji su vaš neprijatelji, naša borba je vaša borba, a naša pobjeda će biti vaša pobjeda.”
Izrael je najveća vojna ispostava Washingtona na naftom bogatom Bliskom istoku. Izraelska vojska je glavni bataljon Pentagona u tom strateški važnom regionu. A Netanyahu je glavni komandant ispostave.
Ono što je od vitalnog značaja za vašingtonske elite je da se predstraža podržava po svaku cenu; da to ne padne na “varvare”.
Izliv laži
Postojao je još jedan mali trenutak nenamjerne istine usred Netanyahuovog izliva laži. Izraelski premijer je izjavio da je ono što se dešavalo u Gazi “sukob između varvarstva i civilizacije”. Nije pogrešio.
S jedne strane, postoji varvarstvo trenutnog zajedničkog izraelsko-američkog genocida nad narodom Gaze, dramatična eskalacija 17-godišnje izraelske opsade enklave koja joj je prethodila, i decenije ratoborne vladavine pod izraelskim sistemom aparthejda prije toga.
A s druge strane, postoji nekolicina boraca koji očajnički pokušavaju da zaštite vrijednosti koje Zapad proklamuje o „civilizaciji“, međunarodnom humanitarnom pravu, zaštiti slabih i ranjivih, pravima djece.
Američki Kongres je odlučno pokazao na kojoj je strani: varvarstva!
Netanyahu je postao najslavniji strani lider u historiji SAD-a, četiri puta je pozvan da govori u Kongresu, nadmašivši čak i britanskog ratnog lidera, Winstona Churchilla.
On je u potpunosti kreatura Washingtona. Njegovo divljaštvo, njegova monstruoznost je u potpunosti kaljena u Americi. Kao što je preklinjao svoje američke rukovaoce: “Dajte nam alat brže i brže ćemo završiti posao.”
Završite posao genocida.
Performativno neslaganje
Neki demokrati radije su se klonili, uključujući stranačku moćnu brokerku Nancy Pelosi. Umjesto toga, srela je porodice izraelskih talaca držanih u Gazi – ne, naravno, palestinske porodice čije je najmilije u Gazi Izrael zaklao.
Potpredsjednica Kamala Haris objasnila je svoje odsustvo kao problem zauzetosti. Ona se u četvrtak sastala s izraelskim premijerom, kao i predsjednikom Joeom Bidenom.
Nakon toga, ona je tvrdila da je vršila pritisak na Netanyahua u vezi sa “strašnom” humanitarnom situacijom u Gazi, ali je također naglasila da Izrael “ima pravo da se brani” – pravo koje Izrael nema, kako je ICJ istakao prošle sedmice, jer Izrael je ona koja trajno krši prava Palestinaca kroz svoju produženu okupaciju, vladavinu aparthejda i etničko čišćenje.
Ali neslaganje Pelosi – i Harrisa, ako je to bilo – bilo je čisto performativno. Istina, one na gaje osobnu ljubav prema Netanyahuu, koji je tako blisko povezao sebe i svoju vladu s američkom republikanskom desnicom i bivšim predsjednikom Donaldom Trumpom.
Ali Netanyahu jednostavno služi kao alibi. I Pelosi i Haris su čvrste pristalice Izraela – države koja je, prema presudi ICJ-a prošle sedmice, prije nekoliko decenija uspostavila vladavinu aparthejda na palestinskim teritorijama, koristeći ilegalnu okupaciju kao pokriće za etničko čišćenje tamošnjeg stanovništva.
Njihova politička agenda se ne odnosi na okončanje uništavanja naroda Gaze. Djeluje kao sigurnosni ventil za narodno nezadovoljstvo među tradicionalnim demokratskim biračima šokiranim scenama iz Gaze.
Treba ih prevariti da zamisle da iza zatvorenih vrata postoji neka vrsta političke borbe oko izraelskog rješavanja palestinskog pitanja. Taj glasač za demokrate će jednog dana, jednog veoma dalekog dana, dovesti do nedefiniranog “mira”, legendarnog “rješenja sa dvije države” u kojem palestinska djeca neće nastaviti umirati u interesu očuvanja sigurnosti izraelskih ilegalnih naseljenika-milicija.
Američka politika prema Izraelu se decenijama nije promijenila ni u kakvom smislenom smislu, bilo da je predsjednik bio crveni ili plavi, da li je Trump bio u Bijeloj kući ili Barack Obama.
A ako Haris postane predsjednik – doduše, veliko ako – američko oružje i novac nastavit će pritjecati u Izrael, dok će Izrael morati odlučiti hoće li američka pomoć Gazi ikada biti dozvoljena.
Zašto? Jer Izrael je oslonac u američkom imperijalnom projektu za globalnu dominaciju punog spektra. Jer da bi Washington promijenio kurs prema Izraelu, morao bi učiniti i druge nezamislive stvari.
Morao bi početi s razgradnjom svojih 800 vojnih baza širom planete, baš kao što je Izraelu prošle sedmice ICJ rekao da demontira desetine ilegalnih naselja na palestinskoj teritoriji.
SAD bi trebale da dogovore zajedničku globalnu sigurnosnu arhitekturu s Kinom i Rusijom, umjesto da pokušavaju da maltretiraju i potlače ove velike sile krvavim proxy ratovima, poput onog u Ukrajini.
Predstojeća jesen
Podsjetimo, Pelosi je blatila studente u američkim kampusima protestirajući zbog vjerodostojnog izraelskog genocida u Gazi kao povezanog s Rusijom. Pozvala je FBI da ih istraži zbog pritiska na Bidenovu administraciju da podrži prekid vatre.
Netanyahu je u svom obraćanju Kongresu na sličan način demonizirao demonstrante – u njegovom slučaju, optužujući ih da su “korisni idioti” glavnog neprijatelja Izraela, Irana.
Ni jedni ni drugi ne mogu sebi priuštiti da priznaju da milioni običnih ljudi širom SAD-a misle da je pogrešno bombardirati i izgladnjivati djecu i koristiti rat s nedostižnim ciljem kao naslovnu priču.
Hamas se ne može “eliminirati” kroz trenutni napad užasavajućeg nasilja u Izraelu iz vrlo očitog razloga: grupa je proizvod, simptom ranijih napada zastrašujućeg izraelskog nasilja.
Kao što su čak i zapadni stručnjaci za borbu protiv terorizma morali priznati, izraelska politika genocida u Gazi jača Hamas, a ne slabi ga. Muškarci i dječaci koji izgube svoju porodicu zbog izraelskih bombi najvatreniji su novi regruti Hamasa.
Zato je Netanyahu insistirao da se izraelska vojna ofanziva – genocid – u Gazi ne može uskoro završiti. Tražio je oružje i novac kako bi svoje vojnike zadržao u enklavi na neodređeno vrijeme, u operaciji koju je nazvao “demilitarizacija i deradikalizacija”.
Dešifrirano, to znači kontinuiranu horor emisiju za tamošnje Palestince, jer su primorani da nastave živjeti i umrijeti uz blokadu izraelske pomoći, izgladnjivanje, bombe i neobbilježene “zone ubijanja”.
To također znači neograničen rizik da se izraelski rat protiv Gaze prelije u regionalni rat, a potencijalno i globalni, budući da broj poveznica za eskalaciju i dalje raste.
Američki Kongres je, međutim, previše zaslijepljen zalaganjem za svoju malu utvrđenu državu na Bliskom istoku da bi razmišljao o takvim složenostima. Njeni članovi su urlali “SAD!” svom satrapu iz Izraela, baš kao što su rimski senatori jednom urlali “Slava!” generalima za čije su pobjede pretpostavili da će se nastaviti zauvijek.
Vladari Rimskog carstva nisu više vidjeli nadolazeći pad kao što ga ne vide ni njihove savremene kolege u Washingtonu. Ali svako carstvo pada. A njegov kolaps postaje neizbježan kada njegovi vladari izgube svaki osjećaj koliko su postali apsurdni i odvratni.
(TBT, MEE)
