MORLANA JE OBAVEZA BORITI SE PROTIV CIONISTIČKIH PARTIZANA KOJI SU OKUPIRALI EVROPSKE PRIJESTONICE Cook: ‘Borba protiv antisemitizma’ postala je izgovor za opravdanje izraelskog genocida

Piše: Jonathan Cook, thebosniatimes.ba

Ako čitate medije establišmenta, mogli biste zaključiti da Izrael i njegove najvatrenije pristalice vode ozbiljnu bitku u borbi protiv očiglednog novog talasa antisemitizma na Zapadu.

U članku za člankom rečeno nam je kako Izrael i zapadna jevrejska rukovodna tijela traže našu zabrinutost i bijes zbog porasta incidenata mržnje protiv Jevreja. Organizacije kao što su Community Security Trust u Velikoj Britaniji i Anti-Defamation League u SAD-u objavljuju dugačke izvještaje o nemilosrdnom porastu antisemitizma, posebno od 7. oktobra, i upozoravaju da je hitno potrebna akcija.

Bez sumnje, postoji stvarna prijetnja od antisemitizma, a ona kao i uvijek dolazi uglavnom sa krajnje desnice. Postupci Izraela – i njegova lažna tvrdnja da predstavlja sve Jevreje – samo pomažu da se on podstakne.

Ova moralna panika je očigledno sebična. Skreće našu pažnju od hitnih, previše konkretnih dokaza da Izrael čini genocid u Gazi – onaj koji je poklao i osakatio desetine hiljada nevinih.

Umjesto toga, on preusmjerava našu pažnju prema slabim tvrdnjama o produbljivanju antisemitističke krize, onoj čiji se opipljivi efekti čine ograničenim i za koju su dokazi očigledno pretjerani.

Na kraju krajeva, porast “mržnje prema Jevrejima” je gotovo neizbježan ako redefinirate antisemitizam, kao što su zapadni zvaničnici nedavno učinili putem nove definicije Međunarodne alijanse sjećanja na holokaust, da uključi antipatiju prema Izraelu – i to u trenutku kada se Izrael pojavio, čak pred Svjetskim sudom, zbog obtužbi da je izvršio genocid.

Logika Izraela i njegovih pristalica glasi otprilike ovako: mnogo više ljudi nego inače izražava mržnju prema Izraelu, samoproglašenoj državi jevrejskog naroda. Nema razloga da mrzite Izrael osim ako mrzite ono što on predstavlja, a to su Jevreji. Stoga je antisemitizam u porastu.

Ovaj argument ima smisla za većinu Izraelaca, za njegove pristaše i za ogromnu većinu zapadnih političara i novinara iz establišmenta koji su okrenuti karijeri. Odnosno: isti ljudi koji pozive na jednakost u historijskoj Palestini – “od rijeke do mora” – tumače kao zahtjeve za genocid nad Jevrejima.

Pjevačicu Charlotte Church, na primjer, svi mediji establišmenta optužuju za antisemitizam nakon “propalestinskog pjevanja” za prikupljanje novca za djecu u Gazi koja su izgladnjela zbog blokade izraelske pomoći. Uvredljiva pjesma uključivala je stihove “Od rijeke do mora”, pozivajući na oslobođenje Palestinaca od decenija izraelskog ugnjetavanja.

Tokom vikenda, kancelar Jeremy Hunt je još jednom sugerirao da su marševi koji pozivaju na prekid vatre antisemitski jer su navodno “zastrašili” Jevreje. U stvari, Jevreji su istaknuti na tim marševima. Mislio je na cioniste koji opravdavaju pokolj u Gazi.

Slično tome, nakon ogromne pobjede Georgea Gallowaya na dodatnim izborima “za Gazu” u Rochdaleu prošle sedmice, reporter BBC-ja je uvrijedio bivšeg laburističkog poslanika Chrisa Williamsona jer je koristio riječ “genocid” da opiše akcije Izraela.

Novinar je bio zabrinut da bi izraz „mogao uvrijediti neke ljude“, uprkos tome što je Svjetski sud smatrao da je optužba za genocid uvjerljiva.

Jezivi fenomen

Ali ambicija ovih izraelskih revnosnika je mnogo dublja od pukog skretanja. Čini se da se izraelski lideri i većina njegovih građana ne stide svog genocida, a ne stide se ni njihovi inostrani podržavaoci.

Ako su moji feedovi na društvenim mrežama ikakvi vodiči, pokolj u Gazi ne uznemirava ove apologete, niti im daje pauzu za razmišljanje. Čini se da uživaju u svojoj podršci Izraelu dok svijet gleda užasnuto.

Okrvavljeno tijelo svakog palestinskog djeteta i bijes koje izaziva posmatrača podstiču njihovu samopravednost. Oni se ukopavaju, ne povlače se.

Čini se da pronalaze čudnu sigurnost – čak i utjehu – u bijesu i ogorčenju šire javnosti zbog gašenja tolikog broja mladih života.

To vrlo precizno odražava vlastitu reakciju izraelskih zvaničnika na presudu Međunarodnog suda pravde da postoji vjerovatan dokaz da je Izrael počinio genocid u Gazi.

Mnogi posmatrači su pretpostavili da će Izrael nastojati da umiri sudije i svjetsko mnijenje ublažavanjem svojih zvjerstava. Nisu mogli više pogriješiti. Prkoseći sudu, Izrael je postao još drskiji, o čemu svjedoči i njegov užasan napad na bolnicu Nasser prošlog mjeseca i njegov smrtonosni napad na Palestince koji su se trudili da stignu do konvoja pomoći prošle sedmice.

Izraelski ratni zločini – koji se emitiraju na svim platformama društvenih medija, uključujući i njegove vlastite vojnike – još su više pred našim očima nego prije presude Svjetskog suda.

Ovaj fenomen treba objasniti. Izgleda jezivo. Ali ima unutrašnju logiku koja osvetljava zašto je Izrael postao emocionalna štaka za mnoge Jevreje, kako unutar zemlje tako i van nje, kao i za druge.

Ne radi se samo o tome da se Jevreji i ne-jevreji koji se snažno zalažu za ideologiju cionizma identifikuju sa Izraelom. Još dublje ide. Oni su potpuno ovisni o svjetonazoru – koji su u njima dugo gajili Izrael i njihove vlastite zajednice, kao i zapadni establišmenti koji grabe naftu – koji Izrael stavlja u centar moralnog univerzuma.

Oni su uvučeni u ono što više liči na kult – i to vrlo opasan, kako užasi Gaze otkrivaju.

Albatros, a ne utočište

Tvrdnja koju su usvojili – da je Izrael neophodno utočište u budućem vremenu nevolje zbog navodno urođenih, genocidnih impulsa ne-jevreja – trebala se srušiti na njihove glave u proteklih pet mjeseci.

Ako je cijena uvjeravanja – imati izgovor za “za svaki slučaj” – klanje i sakaćenje više desetina hiljada palestinske djece, i polagano izgladnjivanje stotina hiljada drugih, onda je taj izgovor bezvrijedan.

To nije utočište; to je albatros. To je mrlja. Mora da ode, da bi je zamjenilo nešto bolje za Jevreje i Palestince u regionu – „od rijeke do mora“.

Pa zašto ovi izraelski partizani nisu bili u stanju da dođu do zaključka koji je toliko moralno razumljiv svima ostalima – ili barem onima koji nisu potčinjeni interesima zapadnih establišmenta?

Jer, kao i svi kultovi, tvrdokorni cionisti su imuni na samorefleksiju. Ne samo to, već je njihovo rezoniranje inherentno kružno.

Izrael, cionistička tvorevina, nije nimalo zabrinut za pružanje rješenja za antisemitizam, kako tvrdi. Sasvim obrnuto. Hrani se antisemitizmom i treba mu.

Antisemitizam je njegova žila kucavica, sam razlog postojanja Izraela. Bez antisemitizma, Izrael bi bio suvišan, ne bi bilo potrebe za njim kao utočištem.

Kult bi bio gotov, kao i beskrajna vojna pomoć, specijalni status trgovine sa Zapadom, poslovi, otimanje zemlje, privilegije i osjećaj važnosti i krajnje žrtve koja omogućava dehumanizaciju drugih, ne samo Palestinci.

Kao i svi istinski vjernici, izraelski partizani u inostranstvu – koji sebe s ponosom nazivaju “cionistima”, ali sada vrše pritisak na platforme društvenih medija da zabrane ovaj izraz kao antisemitski, jer ciljevi pokreta postaju transparentniji – imaju previše toga da izgube zbog sumnje u sebe i zajednicu.

Borba protiv antisemitizma znači da ništa drugo ne može imati prioritet – čak ni po cijenu genocida. Što pak znači da se veće zlo ne može priznati, pa ni masovno ubistvo djece. Nijedna veća prijetnja, koliko god bila urgantna, ne može joj se dopustiti da dođe do izražaja.

A da bi se sumnje zadržale podalje, mora se stvoriti više antisemitizma – više navodnih egzistencijalnih prijetnji.

Rasizam u novom ruhu

Poslednjih godina najveća poteškoća sa kojom se cionizam suočava bila je to što su pravi rasisti – na desnici, često na vlasti u zapadnim prestonicama – takođe služili kao najjači saveznici Izraela. Svoje tradicionalne rasističke ideologije – koje su nekada hranile antisemitizam, a mogle bi ponovo – obukli su u novo ruho: u islamofobiju.

U Evropi i Sjedinjenim Državama muslimani su novi Jevreji.

Što je idealno za Izrael i njegove partizane. Navodni “globalni, civilizacijski rat” – ideološko pokriće za opravdavanje stalne zapadne dominacije na Bliskom istoku bogatom naftom – uvijek stavlja Izrael, regionalnog bijesnog psa, na stranu anđela, čvrsto uz bok bijelim nacionalistima.

Budući da Izrael i njegovi apologeti ne mogu razotkriti prave rasiste i antisemite na vlasti, oni moraju stvoriti nove. A to je zahtijevalo promjenu definicije antisemitizma do neprepoznatljivosti, da se odnosi na one koji se protive projektu kolonijalne dominacije u koji je Izrael duboko integriran.

U ovom izokrenutom svjetonazoru, onom koji preovladava ne samo među izraelskim partizanima već i u zapadnim prijestolnicama, došli smo do besmislice: odbaciti izraelsko ugnjetavanje Palestinaca – a sada čak i genocid nad njima – navodno se otkriva kao antisemitizam.

Palestinci dehumanizirani

Upravo u takvom položaju se našla Franceska Albanese, specijalni izvestilac Ujedinjenih nacija za stanje ljudskih prava na okupiranim palestinskim teritorijama prošlog meseca nakon što je kritikovala francuskog predsednika Emmanuela Macrona.

Izrael je, kao posljedica toga, izjavio da joj zabranjuje ulazak na okupirane teritorije kako bi evidentirao kršenje ljudskih prava.

Ali posebno, kako je Albanese istakla, ništa se nije promijenilo u praksi. Izrael je isključio sve izvjestitelje UN-a sa okupiranih teritorija u posljednjih 16 godina, tokom opsade Gaze, tako da ne mogu svjedočiti zločinima koji su bili u prvi plan napada 7. oktobra.

Prošlog mjeseca, Macron je dao očigledno apsurdnu izjavu, iako je promovirao Izrael i koju zapadni mediji tretiraju ozbiljno. On je opisao Hamasov napad na Izrael kao “najveći antisemitski masakr našeg stoljeća” – to jest, tvrdio je da je bio vođen mržnjom prema Jevrejima.

Može se kritizirati Hamas zbog načina na koji je izveo napad, kao što je to uradila Albanese: nesumnjivo, njegovi borci su tog dana počinili mnoga kršenja međunarodnog prava ubijajući civile i uzimajući ih za taoce.

Upravo iste vrste kršenja, u interesu ravnoteže, treba napomenuti da je Izrael iz dana u dan decenijama činio protiv Palestinaca koji su bili prisiljeni da žive pod njegovom vojnom okupacijom.

Palestinski zatvorenici, koje je okupatorska izraelska vojska zarobila usred noći, držani u vojnim zatvorima i kojima je uskraćeno pravo suđenje, nisu ništa manje taoci.

Ali pripisivanje antisemitizma kao Hamasove motivacije ima za cilj da izbriše te decenije ugnjetavanja. On briše upravo one zloupotrebe s kojima se Palestinci suočavaju, a kojima su Hamas i druge palestinske militantne frakcije osnovane da im se odupru.

To pravo na otpor ratobornoj vojnoj okupaciji sadržano je u međunarodnom pravu, čak i ako Zapad rijetko priznaje tu činjenicu.

Ili kako je to rekao Albanese: “Žrtve u masakru 7. oktobra nisu ubijene zbog svog judaizma, već kao odgovor na izraelsko ugnjetavanje.”

Macronova smiješna primjedba također je izbrisala proteklih 17 godina opsade Gaze – usporenog genocida koji je Izrael sada stavio na steroide.

I to je učinio upravo zato što zapadni kolonijalni interesi – baš kao i interesi Izraela – moraju racionalizirati dehumanizaciju Palestinaca i njihovih pristalica kao rasista i barbara, u težnji Zapada za dominacijom i staromodnom kontrolom resursa na Bliskom istoku.

Ali Albanese, a ne Macron, sada se bori da spasi svoju reputaciju. Ona je ta koja se blati kao rasista i antisemita. Od koga? Od Izraela i evropskih lidera koji podržavaju genocid.

Sveta stvar

Izraelu je potreban antisemitizam. I naoružan smiješnom redefinicijom koju su usvojili zapadni saveznici i koja klasificira kao mržnju prema Jevrejima svako protivljenje njegovim zločinima – svako odbacivanje njegovih lažnih tvrdnji o “samoodbrani” jer guši otpor svojoj okupaciji i ugnjetavanju Palestinaca – Izrael ima svaki poticaj da počini još zločina.

Svaki zločin proizvodi više bijesa, više ogorčenosti, više „antisemitizma“. I što je više negodovanja, što je više zgražanja, što je više „antisemitizma“, to više Izrael i njegove pristalice mogu predstaviti samoproglašenu jevrejsku državu kao utočište od tog „antisemitizma“.

Izrael se više ne tretira kao država, kao politički akter sposoban da čini zločine i kolje djecu, već kao član vjere. Preobražava se u sistem vjerovanja, imun na kritiku ili ispitivanje. Ona nadilazi politiku da bi postala sveta stvar. I svaka opozicija mora biti prokleta kao zla, kao bogohuljenje.

To je upravo stanje u koje se zapadna politika devoluirala.

Ova borba protiv “antisemitizma” – ili bolje rečeno, bitka koju vode Izrael i njegovi partizani – je da se značenje riječi i vrijednosti koje predstavljaju, okrene na njihovu glavu. To je borba za slamanje solidarnosti s palestinskim narodom i ostavljanje bez prijatelja i golih pred izraelskom kampanjom genocida.

Moralna je dužnost poraziti ove “antisemitističke” ratnike i potvrditi našu zajedničku ljudskost – i pravo svih da živimo u miru i dostojanstvu – prije nego što Izrael i njegovi apologeti utiraju put ka još većem pokolju.

(TBT, MEE)