NAKON AKCIJE EUROPOLA: Hoće li vam policija pokucati na vrata ako gledate piratski sadržaj? Ovako su to riješili…

Nakon što je Europol u srijedu objavio detalje velike akcije u kojoj je ugašena jedna od najvećih streaming mreža na području Europske unije, nametnulo se sasvim logično pitanje – imajući u vidu da je piraterija toliko raširena u EU, mogu li u nekoj narednoj akciji nastradati i korisnici?

U akciji su privedene 102 osobe iz deset zemalja: Bugarske, Hrvatske, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Rumunjske, Švedske, Švicarske i Velike Britanije. Oni su piratizirali više od 2500 TV kanala, najvećim dijelom sportskog sadržaja, učinivši ih dostupnim za preko 22 miliona korisnika širom svijeta bez pristanka vlasnika autorskih prava. Uz kaznena djela protiv intelektualnog vlasništva, Europol ističe da postoje indicije o drugim kaznenim djelima kao što je pranje novca i kibernetički kriminal, prenosi Tportal.

U onim europskim zemljama koje su s praktičnom primjenom zakona odmaknule nešto dalje najdalje je dogurala Njemačka.

Podatke je nemoguće sistematično prikupiti, no njemački mediji procjenjuju da odvjetnički uredi koji zastupaju najveće vlasnike autorskih prava, uz blagoslov njemačke vlade i pružatelja internetskih usluga, godišnje šalju i više od 100 hiljada pisama upozorenja (Abmahnung), u kojima od korisnika traže naknadu zbog ilegalnog dijeljenja sadržaja zaštićenog autorskim pravima, najčešće filmova i serija.

Sistem funkcionira na sljedeći način: odvjetnički uredi u suradnji s pružateljima usluga imaju pristup bazi IP adresa koje ilegalno pristupaju peer-to-peer servisima za ilegalno dijeljenje sadržaja, među kojima su najpoznatiji torrenti. Odmah nakon što krenu dijeliti takav sadržaj, u programima za praćenje aktivira se svojevrstan alarm te vlasnik internetskog priključka automatski dobiva pismo upozorenja, bez obzira je li dijelio datoteku na sekundu ili na nekoliko sati.

Pisma su najčešće formulirana suhim pravnim jezikom: navodi se izvadak iz relevantnog članka Zakona o autorskim pravima, prema kojemu kazna za ovakav prekršaj u Njemačkoj može dosegnuti i više od 10 hiljada eura po prekršaju. Prekršitelju se, stoga, nudi “nagodba” u iznosu od između 1000 i 2000 eura, kojom bi, tobože, trebao biti zadovoljan, a vlasnik autorskih prava – najčešće filmski studio ili produkcijska kuća – namiren. 

Dio prekršitelja odmah pristaje na nagodbu, dio ih se nastavlja cjenkati dok ne spusti naknadu na prihvatljiviji iznos (prosječno oko 500 eura), dio koristi usluge odvjetničkih ureda specijaliziranih za posredovanje u ovakvim situacijama, a rade na proviziju koja se u prosjeku vrti između 20 i 30 posto konačnog iznosa nagodbe. Tek mali dio – njih možda pet, šest posto – uistinu završi na sudu te pokušavaju osporiti svoj prekršaj i najčešće gube.

U konačnici, rijetko ko se uistinu izvuče, čak ni roditelji koji su po njemačkom zakonu odgovorni za postupanje svoje maloljetne djece, ali ni podstanari, studenti u studentskim domovima ili putnici u čekaonicama zračnih luka, jer je vlasnik priključka po zakonu dužan prebaciti prekršajnu odgovornost na stvarnog prekršitelja. Sve je to skupa velik biznis, u kojemu, opet prema procjenama njemačkih medija, samo odvjetnički uredi godišnje okrenu više desetaka miliona eura.

Nijemci su poznati po rigidnim praksama primjene zakona koje su u konačnici i učinkovite, pa njihov zavod za intelektualno vlasništvo procjenjuje da je kombinacija stroge primjene zakona i rasta popularnosti legalnih streaming servisa dovela do pada piraterije od čak 70 posto. Ipak, fragmentacija tržišta streaming servisa donijela je nove izazove – ako plaćate Netflix osam eura, vjerojatno vam je previše izdvojiti isti ili sličan iznos i za Max, Disney, Amazon, Peacock i da ne nabrajamo dalje. Zato su u priču morale uskočiti i druge zemlje.

U Italiji je u augustu prošle godine stupio na snagu vrlo rigorozni zakon o kažnjavanju digitalnog piratstva, prema kojem tamošnji regulator telekomunikacijskog tržišta AGCOM ima pravo bez sudskog naloga deaktivirati izvor ilegalnog streaminga u roku od 30 minuta. Ovdje je pak najčešće riječ upravo o nogometnim utakmicama, a pritisak na regulatora da ovako postroži zakon izvršili su upravo vlasnici prava na njihove prijenose. 

Vlada Giorgie Meloni iskoristila je tako iznimnu popularnost prije svega nogometne Serie A kao podlogu za PR predstavljanje Italije kao zemlje koja prednjači u borbi protiv piraterije. Kazne su više nego rigorozne: ilegalnim distributerima IPTV servisa prijeti 15.000 eura novčane kazne i čak do tri godine zatvora ako se djelo dokaže, a telekom operateri koji ne blokiraju piratske stranice suočavaju se s kaznom od 265 hiljada eura. Ovaj propis je amandmanom u rujnu ove godine još pooštren, pa sada odgovorna osoba telekom operatera koja nije spriječila pristup ilegalnom streamingu putem izmijenjenih VPN adresa (koje stvaraju privid da korisnik dolazi iz druge zemlje) može ići i do godinu dana u zatvor.  

I sada konačno dolazimo do slučaja u kojemu možete nastradati čak i ako ste korisnik. U Italiji, prema ovom, popularnom ‘omnibus’ zakonu, za konzumente ilegalnog sadržaja propisana je kazna od 5000 eura, a budući da četvrtina korisnika u zemlji od 60 milijuna stanovnika koristi piratske servise, možete samo zamisliti koliko će kapnuti u državnu blagajnu. Javno dostupnih podataka o tome koliko je Italija uistinu uprihodila od borbe protiv piraterije u ovih godinu dana još uvijek, nažalost, nema.