NAKON PRIMIRJA U LIBANU Hearst: Netanyahu je kockar koji je toliko dužan da mu jedini spas u više opklada, ali mu nedostaje karata za igru

Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba

Kada je pokojni generalni sekretar Hezbolaha, Hasan Nasralah, ubijen od 10 bombi koje su razbile bunkere bačenih na bunker 60 stopa ispod zemlje, na ulicama Izraela je vladalo veselje.

„O Nasralah, skinut ćemo te, ako Bog da, i poslati te nazad Bogu zajedno sa cijelim Hezbolahom“, stihovi su pesme iz jedne stambene zgrade u Tel Avivu.

Spasilac je plivačima najavio: “Sa srećom, radošću i veseljem, zvanično objavljujemo da je Hassan Nasrallah jučer ubijen. Živio narod Izraela.” I zajedno sa tada primljenom mudrošću, The Spectator je objavio: “Nasralah je mrtav, a Hezbolah slomljen.”

Samo dva mjeseca kasnije, raspoloženje u Izraelu je sasvim drugačije. Prije samo 11 dana ministar odbrane Izrael Kac rekao je da je cilj razoružati Hezbolah i stvoriti tampon zonu na jugu Libana.

Vojska nije osigurala ni jedno ni drugo i Izraelci su to znali.

Na pitanje u anketi ko je pobijedio nakon skoro 14 mjeseci borbe, 20 posto anketiranih Izraelaca reklo je da vjeruje da je Izrael pobijedio, dok je 19 posto reklo da je Hezbolah. Pedeset posto ljudi reklo je da se borba trebala završiti bez jasnog pobjednika, dok je 11 posto reklo da ne zna.

Operacija u kojoj je ubijen Nasrallah nazvana je “Novi poredak”. A da bi se uspostavio narativ o pobjedi, danas postoji mit da je Hezbolah “preoran i umanjen” u 13 mjeseci rata. Oslabljena i izoliran, očajnički je tražila prekid vatre, samouvjereno smatra New York Times.

Smrtonosna curenja

Prvi i drugi ešalon Hezbolaha su zaista desetkovani. Pejdžeri i voki tokiji bili su razorni, ali samo za ljude koji su bili uz njih, a koji su bili administrativni i politički funkcioneri. Pejdžere nisu koristili borci.

Najveći udar na povjerenje organizacije bilo je curenje obavještajnih podataka koje je ubilo Nasralahovog pretpostavljenog nasljednika, Hashema Safieddina, u snažnom izraelskom napadu na tajnu podzemnu bazu Hezbolaha 3. oktobra.

Vjeruje se da je Safieddine ubijen u roku od nekoliko minuta od dolaska na sastanak Hezbolahovog šura vijeća. Udar je bio toliko snažan da su srušene četiri velike stambene zgrade.

A teorije o tome kako je izraelska vojna obavještajna služba mogla postići ovaj prodor nastavljaju se kretati naprijed-natrag između Libana i Irana, Hezbolaha i Islamske revolucionarne garde (IRGC).

Postoji li krticameđu generalima u IRGC-u?

Ko je tačno znao na kojem spratu pansiona IRGC-a spavaju Ismail Hanija, politički vođa Hamasa i njegov telohranitelj, i kada će ići u krevet? Hanija je imao goste sve dok nije legao u krevet u 3 sata ujutro.

Znamo da je CIA obučila hiljade boraca iranske opozicione grupe Mojahedin-e Khalq (MEK) u Albaniji, ali čak i tako kako je Izrael došao do ovih vrlo specifičnih vremenski osjetljivih obavještajnih podataka?

Imaju li SAD tehničku sposobnost da daljinski ometaju ono što se nekada smatralo vrlo sigurnim komunikacijama između Bejruta i južnog Libana?

Niko još ne zna.

Slična istraga se vodi i u Siriji. A ova kontraobavještajna potraga je nesumnjivo stvorila prekid u komandovanju i kontroli.

Ali postoji jedna činjenica koju izraelski i američki vojni referenti ne mogu lahko objasniti. Kako je Hezbolah zadržao kontrolu nad bojnim poljem, a da nije imao funkcionalnu komandu koja je djelovala iz svog sjedišta u Dahiyehu u Bejrutu?

Neosporno je da je ovaj navodno “oslabljeni” Hezbolah vodio mnogo jaču borbu nego 1982. godine, kada je izraelskim vojnicima trebalo samo pet dana da stignu do Bejruta, ili 2006. godine.

Najmoćnije oružje

Umjesto da stvore tampon zonu, invazione izraelske snage provele su dva mjeseca zaglavljene na granici, nesposobne da prodru ili zadrže položaje više od četiri kilometra unutar Libana pa su se često morale povlačiti.

Izraelske elitne jedinice, poput Brigade Golani, podnijele su napad, izgubivši najmanje 110 mrtvih u borbama od 7. oktobra 2023. Od dana kada su prešle granicu, upadale su u zasjede.

U jednom sukobu, izviđačka jedinica Golani ušla je u “tvrđavu” Hezbolaha, što je rezultiralo smrću jednog vojnika, teškim povredama komandanta čete i lakšim povredama načelnika štaba brigade. Rezervisti su se morali potpuno povuči iz borbe.

Svako ko zna kako Hezbolah trenira mogao je da vam kaže zašto ovo ne bi trebalo da bude iznenađenje. Svaka jedinica je pripremljena i opremljena da se bori sama za dvije godine. Oni međusobno komuniciraju i koordiniraju preko optičkog kabla.

Priprema je koliko i psihička, toliko i fizička, a komandanti na bojnim poljima birani su nakon šest godina obuke.

Oni razmišljaju dugoročno. Oni vode rat iscrpljivanja koji je planiran da traje decenijama, a ne nedeljama ili mesecima. Ali njihovo najmoćnije oružje je ono koje njihov neprijatelj nikada ne može posjedovati, uprkos ogromnoj tehnološkoj prednosti. To je njihova društvena baza. Oni su iz sela i gradova koje brane.

Zato ni Izrael ni libanska vojska nisu mogli zaustaviti konvoj seljana koji se veselo i prkosno vraća svojim razrušenim domovima u roku od nekoliko minuta nakon što je primirje stupilo na snagu.

U trenutku kada je Izrael prestao da se bori, izgubio je kontrolu.

Druga ruka narativa o “izubijanim” je tvrdnja da je Hezbolah sada politički izoliraniji nego prije zbog štete koju je pretrpio cijeli Liban.

Ako ništa drugo, slučaj je suprotan.

Tolika je mržnja i poniženje koje je Izrael izazvao u Libanu, ai u svakoj zemlji u regionu, svojom kampanjom bombardiranja u posljednja dva mjeseca i kampanjom istrebljenja u Gazi, da su neke od gorkih podjela stvorene građanskim ratom u Siriji počinju da zacjeljuju, iako su ovosedmični događaji u Siriji pokazali da ti ožiljci nisu zacjelili.

Ali posljednjih 13 mjeseci rata u Gazi pokazalo je da “sunitski” palestinski pokret otpora može udružiti snage sa “šiitskim” libanskim pokretom u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Samo ovo je učinilo mnogo da se sunitske i šiitske energije preusmjere u cijelom regionu. Politika smirivanja regiona prakticiranjem zavadi pa vladaj više ne funkcioniše za Izrael kao nekada.

Jer u sunitskom arapskom svijetu se dešava velika psihološka promjena koja je izbrisala logiku Abrahamovog sporazuma. Mir se više ne može postići priznavanjem Izraela, a još manje njegovim postavljanjem kao regionalnog tehnološkog, vojnog i ekonomskog hegemona.

Ova promjena je učinila da se čak i sadašnje saudijsko vodstvo, koje je najmanje naklonjeno palestinskoj stvari, povuče.

Nakon nekoliko decenija u zamrzivaču, arapski nacionalizam i oružani otpor okupaciji stopljeni su pod zastavom islama.

Ovom fuzijom oslobađaju se moćne snage i one više ne rade protiv Osovine otpora, te mreže poddržavnih oružanih grupa širom Iraka, Sirije, Libana i Jemena koju je Iran izgradio kao oblik duboke odbrane nakon traume invazije od strane Sadama Huseina u Iraku.

Iranski utjecaj u cijelom arapskom svijetu vječno je bio ograničen konfesionalnom i sektaškom realnošću moći u Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu.

I do danas je ima poteškoća da se probije iz te barijere.

Pogrešno tumačenje Bliskog istoka

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu, posebno, i opijeno ponašanje izraelskih snaga u Gazi, okupiranoj Zapadnoj obali i Libanu općenito, pomogli su Iranu da se izvuče iz tih barijera.

Za mnoge u arapskom svijetu Iran se manje vidi kao neželjeni uljez u arapskom prostoru, a više kao regionalni predvodnik otpora protiv kolonijalne kontrole. Ako se tako nastavi, ovo je velika promjena deceniju nakon raskola koje je stvorilo Arapsko proljeće.

Ukratko, Hezbolah se još jednom pokazao kao nepokolebljivi neprijatelj Izraela koji se ne može eliminirati. Ako je potrebno prethodno iskustvo, ono će postati još jače.

Ali ništa ne sprečava Izrael i američku sposobnost da pogrešno protumače Bliski istok.

Hezbolahova “kapitulacija” u prihvatanju primirja, dok Izrael nastavlja da razara gomile ruševina u Gazi, smatra se pretečom slične kapitulacije Hamasa.

Hamas se također otpisuje kao da je “na koljenima” nakon smrti njegovog vođe Yahia Sinwara, iako nastavlja djelovati čak i u paklenoj rupi na sjeveru Gaze gdje su sve opskrbe hranom prekinute već 50 dana.

Ali ovo je, opet, ispunjenje želja pretočenih u analizu.

Čak i nakon što je Gaza zadobila udare u posljednjih 14 mjeseci, Hamas nije raspoložen da maše bijelom zastavom.

U jednoj od nekoliko izjava datih otkako je najavljen prekid vatre, Hamas se ohrabrio od Netanyahua koji je morao prihvatiti dogovor koji nije bio daleko od njegovih vojnih ciljeva u Libanu.

Hamas je u saopćenju naveo da je “prihvatanje neprijateljskog sporazuma s Libanom bez ispunjavanja njegovih uvjeta važna stanica u uništavanju Netanyahuovih iluzija o nasilnoj promjeni karte Bliskog istoka i njegovih iluzija o porazu snaga otpora ili njihovom razoružavanju”.

Pokret je izrazio svoju opredijeljenost da “sarađuje u svim naporima za prekid vatre u Gazi, u okviru odrednica zaustavljanja agresije na Gazu, na koju smo se dogovorili na nacionalnoj razini; prekid vatre, povlačenje okupacionih snaga, povratak raseljenih i završetak stvarnog i potpunog sporazuma o razmjeni zarobljenika.”

Ova pozicija se malo promijenila otkako je Hamas prihvatio prijedlog o prekidu vatre od kojeg je Netanyahu odustao u maju, prije invazije na Rafah i ponovne okupacije Filadelfijskog koridora.

Direktan rat bliži nego ikad

Zarobljen u Gazi, odbačen u Libanu, Netanyahu je već počeo da skreće Trumpovu pažnju na potrebu da napadne Iran.

Opet, napad na Iran je popločan stvaranjem mita za koji su zapadni dopisnici postali megafoni.

Ovo je ambiciozna ideja da je Iran “široko otvoren” za drugi i veliki izraelski i američki napad na njegove proizvodne pogone za nuklearno obogaćivanje jer je posljednji uništio protivzračnu odbranu zemlje.

Pogođena je radarska stanica iznad horizonta. Četiri iranska vojnika su poginula, ali iranske baterije S300 nisu uništene i iranski sistem protivzračne odbrane nije onesposobljen.

Ono što se dogodilo bilo je nešto sasvim drugačije, prema informiranim iranskim izvorima.

Drugi talas izraelskih bombardera F-35, koji je trebalo da uđu nakon uklanjanja sistema protivzračne odbrane, zadržan je 70 kilometara od iranske granice nakon što su ga iranski radari “osvijetlili”, uprkos tome što su imali stelt sposobnosti.

Parčin, mjesto za koje trojica američkih zvaničnika tvrde da je aktivna tajna istraživačka ustanova nuklearnog oružja, nije pogođena balističkim projektilima, prema izvorima koji su živjeli blizu njega.

U svakom slučaju, sva oprema u objektu Taleghan 2 u vojnom kompleksu Parčin odavno je premeštena u planine. Još jedno mjesto pogođeno je dronovima, ali oni su došli sa Kaspijskog mora, a ne sa zapada gdje su se nalazile izraelske udarne snage.

Ali takve priče da je Iran sada “široko otvoren” za napad su “meza uz piće” Netanyahuovim napornim naporima da postigne dvostranačku podršku u Washingtonu za odlučujući napad.

Da li će se to dogoditi, u tolikoj mjeri je proizvod kompliciranih igara koje igraju Bidenova odlazeća administracija, Netanyahu, i duboka država, od kojih svaka ima različite motive u želji da uokvire i unaprijed odredi Trumpove izbore prije nego što bude inauguriran.

Slično tome, Iran bi mogao napasti Izrael mnogo jačim udarom od onog koji je postigao u oktobru kada je lansirao 200 projektila i dronova u znak odmazde za izraelska ubistva Hanija u Teheranu, Nasralaha i generala IRGC Abbasa Nilforoushana.

Učinio bi to iz tri razloga: jer je obećao da bi ponovo uspostavio odvraćanje i kao odgovor na kontinuirano krvoproliće u Gazi.

Kontinuirani nagovještaji suprotnog od strane reformističke vlade, posebno da bi prekid vatre u Libanu mogao utjecati na iranske planove da uzvrati na posljednji izraelski napad, moraju biti uravnoteženi razmišljanjem IRGC-a.

U svakom slučaju, direktni rat s Iranom je bliži nego što je bio dugi niz godina.

Ni Gaza, ni Liban, niti Iran nisu dobre vijesti za Netanyahua, koji se suočava sa sve većom olujom bijesa kod kuće. To je protivljenje umorne vojske, očajnih porodica talaca koji su ostali živi i prijeteća prijetnja da će optužbe za korupciju doći pred sud.

To je također rastuće neprijateljstvo pokreta naoružanih doseljenika koji vidi svoju priliku koja se pruža jednom u životu da zauzme cijelu biblijsku zemlju Izraela izmiče im iz ruku.

Netanyahu je kockar koji je toliko dužan da mu jedini spas leži u više opklada. Ali njegov špil karata je pri kraju.

Realnost je da Izrael, koji je postigao malo u svom 13-mjesečnom ratu, a izgubio mnogo, ima tvrdoglavu naviku da probija mnoge slojeve mitova i samoobmana.

(TBT, MEE)