Piše: Selma Dabbagh, thebosniatimes.ba
Vidjela sam da u Gazi postoje dvije vrste grafita kad sam bila tamo 2012, na Palestinskom književnom festivalu. Opsada Gaze bila je u šestoj godini, što se već doživljavalo kao vječnost. Goriva je bilo malo, a hidroelektrana je bombardirana, pa je snabdjevanje električnom energijom bilo, blago rečeno, neredovno. Očekivano, jedna vrsta grafita bili su politički slogani, ali oni drugi – bar jednako upečatljivi i šareni – svi su bili o ljubavi. Khaled i Mona će se vjenčati! Srca, srca, srca! Mislim o tome sada, dok posmatram svadbene fotografije mrtvih stanovnika Gaze koje su njihove porodice postavile na internet i dok na društvenim mrežama gledam snimke izraelskih vojnika kako kopaju po šarenom donjem rublju zaostalom u kućama Gazana koji su ubijeni ili prisiljeni da odu.
Više od milion Palestinaca gurnuti su u Rafahu, grad na egipatskoj granici, a izraelska vojska pristiže za njihovim izlizanim petama. More šatora proteže se u svim pravcima, što podsjeća na fotografije poslije Nakbe iz 1948, ali je sada sve haotičnije i pohabanije. Oni koji su preživjeli izraelsko bombardiranje – procjenjuje se da je bačeno 28 kilograma eksploziva po glavi stanovnika (a to su mlade glave jer je 40 odsto stanovništva mlađe od četrnaest godina) – imaju samo jedni druge i svoju ćebad.
Iako kampanja još traje i iako su svedočanstva o genocidnim namjerama jasna da ne mogu biti jasnija, Gaza polahko nestaje iz vida. Zašto ne možemo to gledati? Jedan odgovor je sadržan u žalbama osoblja CNN-a da je pokrivenost „asimetrična zbog sistematske i institucionalne pristrasnosti mreže u korist Izraela“. Ta mreža je, ipak, uspjela objaviti da su neki žitelji Gaze sad prinuđeni da jedu travu i piju zagađenu vodu.
Jedan čovjek me je 2012. vodio po Islamskom univerzitetu Gaze. U međuvremenu sam shvatila da je to bio Refaat Alareer, pjesnik i profesor engleskog, koji je prije dva meseca ubijen s članovima svoje porodice u izraelskom zračnom napadu. Vidjela sam ga na snimcima kako govori nekoliko sati prije smrti, lica mokrog od straha. Čula sam jednu njegovu pjesmu – „Ako ja moram umrijeti / nek to donese nadu / nek bude priča“ – koju je čitao glumac Brian Cox poslije njegove smrti. Učestvovala sam u javnim čitanjima njegovog djela. Noću ležim budna želeći da se vratim unazad kroz vrijeme i da mu se izvinim što nisam znala više o njemu i što nismo uspjeli preduprijediti ono što se dogodilo njemu i onima koje je volio.
Francesca Albanese, specijalna izvestiteljka Ujedinjenih nacija, nazvala je napad na Gazu „monstruoznošću našeg stoljeća“. Tamo nema sigurnog mjesta. Britanska vojska je dala izraelskoj vojsci koordinate objekta u Al Mavasiju u kom je bilo smješteno osoblje britanske dobrotvorne organizacije Medicinska pomoć za Palestince i Međunarodnog komiteta spasa. Kako je rekla konzervativna poslanica Donjeg doma Alicia Kearns, to je bilo „zaštićeno, osjetljivo i humanitarno mjesto“. Osamnaestog januara bombardirao ga je izraelski F-16. U tom napadu su ranjena četiri britanska ljekara.
Petog februara, izraelska pomorska paljba pogodila je kamion s hranom, iz konvoja koji je čekao da uđe u sjevernu Gazu. Britanska i američka vlada smanjile su fondove agencije UN za pomoć palestinskim izbjeglicama, nikad potrebnije, odmah poslije presude Međunarodnog suda pravde da postoji rizik od genocidnih činova. Broj kamiona koji mile u Gazu jednocifren je ili dvocifren, iako znamo da su potrebne hiljade kamiona na dan. Mnogi kamioni su primorani da se vrate. Stotine čekaju u redu da uđu. Kad zavlada glad, bebe umiru prije odraslih. Njihove majke su neuhranjene i mlijeko im je presušilo. Broj umrlih je, kao što kaže Albanese, „neuporediv, daleko veći nego u bilo kom tekućem sukobu“.
Drugi razlog što u zapadnim medijima ne možemo vidjeti više reportaža o strahotama u Gazi je to što je situacija veoma opasna za rad novinara i što je međunarodnim izvještačima otežan pristup ako se ne kreću u okrilju izraelske vojske. Ako ne možete otići tamo, kako ćete provjeriti priču da je, recimo, u posljednjoj nedjelji januara, u školi u Bet Lahiji nađeno trideset izmučenih i oslijepljenih leševa s lisicama na rukama? Postoje svjedočanstva o izraelskim ratnim zločinima koja su na društvene medije postavili sami izraelski vojnici, na primjer video jednog Palestinca s lisicama, u donjem vešu, kome krv šiklja iz rane na butini, vjerovatno od metka.
Stvarnost u Gazi je prevazišla distopijsku fikciju. Radnja romana Paula Lyncha Prorokova pjesma, ovjenčanog nagradom Buker, smještena je u blisku budućnost, u Irsku koja se nalazi, po riječima izdavača, „u kandžama vlade koja se pretvara u tiraniju“. „Sada odasvud kupe ljude, jesi li čuo da su pokupili Filipa Brofija, novinara, jebote, Partija baš ima petlju“, kaže u nekom trenutku jedan junak knjige.
Od 2021. Forenzička arhitektura i druge grupe pokazuju kako je tehnologija Pegaz, koju je razvila izraelska kompanija NSO, korištena za praćenje telefona novinara širom svijeta, što je ponekad vodilo njihovom ubistvu. Izraelske obavještajne agencije trudile su se da povećaju svoja zakonska ovlaštenja da bi se ušunjale u živote novinara uz pomoć špijunskog softvera. Novinarska veteranka Shireen Abu Akleh ubijena je iz snajpera u maju 2022. Od prošlog oktobra izraelska vojska je gađala novinare protivtenkovskim raketama Spajk na suverenoj teritoriji jedne susjedne zemlje, zasipala bijelim fosforom civilna područja i ubila mladu novinarku čim je ova postavila svoj posljednji video.
Izraelska vojska je bombardirala i kuću dopisnika Al Džazire Waela Dahdouha i ubila veći dio njegove porodice na spavanju. Kad se Dahdouh vratio na posao, ranili su njegovog višegodišnjeg palestinsko-belgijskog kolegu Samera Abudaqu u napadu dronom. Spasilačka ekipa je sprječavana da dođe do njega pet sati, sve dok nije nasmrt iskrvario. Dahdouh, koji je bio ranjen u rame, uspio je stići do bolnice. Nepunih mjesec dana kasnije ubili su Dahdouhovog sina Hamzu. Prema podacima Komiteta za zaštitu novinara, od 7. oktobra ubijeno je više od 85 novinara, što je „najsmrtonosniji period za novinare od 1992, kada je Komitet počeo prikupljati podatke“.
Na jednom bdjenju u Londonu, glavna urednica veb stranice New Arab Lamis Andoni osudila je nestanak mnogih kolega – ne hapšenje, insistirala je, njih je izraelska vojska prosto odvela. Mnogi od tih palestinskih novinara, kaže ona, podržavali su zapadne kolege i pomagali im kao fikseri dok su ovi radili u Gazi. Ipak, u vodećim britanskim i američkim listovima nije se pojavio nijedan komentar, kaže Andoni. Hapšenje? Lynchova fikcionalna distopija zvuči prilično starovremenski.
Krajem prošlog mjeseca otišla sam na izložbu u Fotografskoj galeriji, gdje je unuk (i imenjak) fotografa iz Gaze jermenskog porekla Keghama Djeghaliana (1915-1981) vodio posjetioce kroz ono što je ostalo od arhive Studija Kegham. Studio je godinama fotografirao život stanovnika Gaze: nasmijane djevojke na plaži u haljinama iz 50-ih godina prošlog stoljeća, igranke, izleti, Sadat u zvaničnoj posjeti, djeca koja se drže za ruke pored mora, grupne fotografije zidara, medicinskih sestara, demonstranata i studenata na Mediteranu. Djeghalianov opus sadrži i slavne fotografije šatora poslije Nakbe iz 1948. Lavovski dio arhiva je naslijedio Marwan Tarazi, Djeghalianov kolega. Digitalni snimci su ostali u Gazi, u kućama koje su, kažu, uništene. Tarazi je ubijen, zajedno sa suprugom, 20. oktobra, u bombardiranju Crkve Svetog Porfirija. Vjeruje se da je s njim nestao veći dio arhiva i sjećanja na Studio Kegham.
(TBT, London Review of Books)
