Ultimate magazine theme for WordPress.

ODRASLA JE SA MAJMUNIMA I OVO JE NJENA PRIČA

0 2


Ipak, stručnjaci nisu pronašli nikakve dokaze da je priča Marine Chapman fantazija – a ona ju je ispričala do detalja.

U svojoj knjizi, koju od danas gospođa Chapman otkriva kako ju je kolonija kapucina naučila da preživi nakon što su je u prašumi napustili otmičari koji su “potpuno promijenili” tok njene priče.

Kopirala je navike u ishrani majmuna i visoke tonove i čak je naučila da se penje na drveće, iako je noću spavala u izdubljenom deblu. Priča gospođe Chapman, koja podsjeća na priču o Tarzanu, počela je pedesetih godina prošlog vijeka kada su je drogirali i oteli iz svog kolumbijskog doma kada je imala samo četiri godine. Ovde se prisjeća trenutka kada je njen mladi život potpuno promijenjen, i “ljudske” dobrote majmuna koji su je spasli…

Prenosimo njen dijelove njenog teksta:

Igrajući se na povrtnjaku na kraju naše bašte u mojoj kući u Kolumbiji, bila sam na svom posebnom mjestu, svom malom svijetu gdje sam voljela da provodim dane. Bilo je to 1954. ili barem sada mislim da je bilo. Izgubljena u svojoj igri, bila sam nesvjesna drugih i sve se dogodilo tako brzo tog kobnog dana.

Jednog trenutka čučala sam na goloj zemlji, igrala se, zaokupljena. Sljedećeg trenutka, vidjela sam bljesak crne ruke i bijele tkanine, koja mi je prekrivala lice. Dok sam se trzala od iznenađenja i užasa, osjetio se oštar miris hemikalije. Moja posljednja misao dok sam počela da padam u nesvijest bila je jednostavna: umrijeću.

Ne znam koliko je prošlo prije nego što su najslabiji osjećaji svijesti počeli da se vraćaju. Čula sam buku motora. Shvatila sam da sam u zadnjem dijelu kamiona. I nisam bila sama. Čula sam plač i cviljenje i mučne jecaje. U kamionu su bila i druga djeca – prestravljena, baš kao i ja. Ponovo sam pala u nesvjest. Nisam imala osjećaj koliko je vremena moglo da prođe kada sam se sljedeći put probudila. Činilo se da se tlo oko mene treslo i shvatila sam da me nosi odrasla osoba. Još jedan čovjek je trčao sa nama.

Zaronili smo dublje u šumu sve dok me čovjek grubo nije skinuo sa ramena i bacio na zemlju. Ošamućena, pokušala sam da se popnem i vidim ko me je nosio, ali sve što sam mogla da vidim bila su dva para dugih nogu kako bježe i ubrzo su se izgubile u mraku. Nisam imala pojma gdje sam, zašto sam tamo ili kada će me neko spasiti.

Tama se produbljivala i jezivi noćni zvuci džungle bili su zastrašujući. Imala sam skoro pet godina, bespomoćna, napuštena i tako uplašena da ostanem sama. Kako bih uopšte mogla da preživim?

Probudila me je vrelina sunca i otvorila sam oči da shvatim gdje ležim. Ovo je džungla. U glavi su mi navirala sjećanja na prethodno večer. Podigla sam se na noge i počela da tražim način da pobjegnem. Ali kuda ići? Dok sam išla okolo, vidjela sam samo drveće, drveće i još drveća. Neutješno sam se vukla okolo, plakala i pitala se zašto moja majka nije došla da me pronađe. Kako je dnevna svjetlost izblijedila u sumrak znala sam da ću morati da provedem noć sa zvjerima u džungli.

Sutradan me je probudio bol u stomaku. Bila sam gladna i morala sam da nađem nešto za jelo. Sklupčala sam se na zemlji u očajanju. Htjela sam da umrem. Tada sam zadremala i kada sam se probudila otvorila sam jedno oko, a ono što sam vidjela skoro me je spriječilo da ga dalje otvorim. Imala sam društvo. U stvari, bila sam okružena.

Na udaljenosti od nekoliko koraka bili su majmuni koji su zurili u mene. Posle kratkog vremena, jedan od majmuna je napustio krug i prišao mi. Uplašen, skupio sam se u klupko, pokušavajući da budem što manji. Ispružio je naboranu smeđu ruku i jednim čvrstim guranjem me prevrnuo na bok. Zadrhtao sam na tlu, napeto zbog drugog udarca koji je sigurno dolazio. Ali nije – majmun je izgubio interesovanje. Sada se vratio u krug, čučnuo na zadnje noge i nastavio da me posmatra, zajedno sa svim ostalima.

Tada se činilo da su svi hteli da me pregledaju. Pričali su jedni s drugima, a neki su došli da me pregledaju. Počeli su da me guraju i pipkaju, hvatajući moju prljavu haljinu i kopajući po mojoj kosi. Molila sam jecajući:

  • Sklonite se sa mene! Odlazite!

Ali morala sam da čekam, grčeći se i cvileći, dok ne završe svoju inspekciju.

Ipak, i sama sam bila opčinjena. Bilo je nečega u načinu na koji su uživali u društvu nekog drugog zbog čega su se osećali kao da sam porodica. I šta god da su majmuni radili, činilo se da se neprestano hrane. I ja sam to morala da radim, inače bih umrla.

Zaprepašćena krikom iznad mene, podigla sam pogled i videla malog majmuna kako prelijeće sa jednog drveta na manje u blizini, sa kojeg su visili grozdovi voća nalik bananama. Plodovi su izgledali nezrelo, veličine mog prsta, i bili su neukusne zelene nijanse. Dok je majmun ispustio gomilu u žurbi da ih uhvati što više, ja sam ih zgrabila sa šumskog tla. Posmatrala sam obližnjeg majmuna koji se hranio sadržajem i kopirala ga. Pogledala sam okolo da bih našla štap i ubrzo sam sebi zgrabila još jednu malu gomilu.

Našla sam društvo i osjetila sam da mi se raspoloženje samo malo podiže. Ubrzo sam provela treću noć u džungli sa majmunima. Bilo je više mojih novih saputnika nego što sam prvi put vidjela – sada gledajući unazad, možda 30, prenosi Žena.rs.



Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.