Za oboljele od PTSP-a u godini dana se ništa nije promijenilo, a Borislav i Zlatan se nasmiju na takvo pitanje.
“Nabolje nije sigurno ništa. Jedino se možda nagore promijenilo“, smije se Zlatan.
Pojašnjava kako “prepucavanja“ između političara i različita negiranja utiču na one koji se bore s PTSP-om, ali da se generalno nije promijenila ni slika u društvu. Dio društva, kaže, upotrebljava petarde koje oboljele podsjećaju na rat.
“Svake godine slušamo apele da se ne koriste, da se ne prodaju, imaju petarde koje se smiju prodavati, a petarde se prodaju kao cigarete, kao hljeb, dostupne su svakome. Ja gledam, policija hoda pored onih prodavača petardi. Još uzme od njega“, kaže.
Na doček Nove godine s prijateljima u jednom kafiću Zlatan nije otišao upravo zbog petardi.
Borislav napominje da se u posljednjih godinu dana ništa nije promijenilo u odnosu državne vlasti prema oboljelima od PTSP-a. Njegovo Udruženje još uvijek ima izuzetno dobru saradnju i razumijevanje od kantonalne i općinske vlasti.
“U samom vrhu države to je ostalo onako kako je i bilo. Obećanja ima, ali ostaje samo na obećanjima, nažalost“, kaže on.
Društvo i dalje aposlutno ne razumije šta je tačno PTSP, smatra Borislav.
“Puno ljudi kaže da sebe, kao navodno, vidi u tome ako nešto uradi kako ne bi trebalo, van nekih normi, okvira. Kaže ja imam PTSP, a ustvari i ne zna šta znači PTSP – da to nije praviti budalaštine, praviti nered po gradu, pijanstvo. To nije PTSP, to je neka druga bolest, ali nije PTSP“, naglašava on.
Borislav je čitao literaturu kako podrška oboljelima od PTSP-a izgleda u nekim drugim zemljama svijeta, poput Amerike, gdje stručnjaci kažu da se liječi u roku od pet godina, no misli da je u BiH to “doživotna situacija“, zbog konstantne netrpeljivosti i problema koji pojačavaju simptome.
Psihoterapeutkinja Šarić pojašnjava da se BiH još uvijek nalazi u stanju “ne-rata, ne-mira“.
“Da bi se trauma integrirala, treba ti mjesto mira. Treba da se osjećaš mirno, da odboluješ i da integriraš“, kaže ona i dodaje da ljudi dođu sebi kada iz BiH odu u neki sistem koji je organizovan, jer je ovdje sve nepredvidljivo.
Situacija u zemlji na ljude s PTSP-om, kako kaže, djeluje prvenstveno razočaravajuće jer se dosta njih osjeća izdanim i pitaju se za šta su se borili u ratu, te jednostavno nemaju nade.
“Ne znaju koga bi direktno napali za to što im se dešava, pa napadaju svoje članove porodice“, kaže ona.
PTSP u BiH, prema Šarić, ogleda se i kroz transgeneracijsku traumu, a Fondacija “Krila nade“” pruža terapiju, između ostalog, i ovim grupama.
Kardinalna greška koja je napravljena, kako kaže, jeste što se nisu ljudi vraćali u škole ili na kurseve i jer im se nije obezbijedio prostor da mogu da privređuju i osjete da su korisni sebi i drugima.
Kako bi se ojačala jedna osoba, potreban je čitav tim stručnjaka, kaže Šarić.
“Obično su centri za mentalno zdravlje preokupirani i nema dovoljno prostora i termina. Ljudi dobijaju termin jednom mjesečno – što je nedovoljno za nekoga oboljelog od PTSP-a“, dodaje ona.
Također navodi da je teret borbe za njihova prava ostao na oboljelima i udruženjima oboljelih od PTSP-a.
Neujednačena praksa novčanih izdvajanja za oboljele od PTSP-a
