Ultimate magazine theme for WordPress.

SPORA PRAVDA, A ZLOČINI TEŠKI: Po svemu sudeći na pomolu je velika afera u sudskom procesu „Ćemerno“

0 4


FOTO: (AFP)

Teatar apurda Tužilaštva BiH već se gotovo šest godina reprizira u sarajevskom Švrakinom selu?! Državni tužilac Vladimir Simović režira novi zaplet po inputu mentora i scenarista iz grada s Vrbasa. Samo, nije ni svjestan da bi lahko mogao biti glavni „junak“ svoje tragi-komedije u Švrakinu. Upravo se u državnom sudu dešava ono što smo nagovijestili prije desetak dana. No, po svemu sudeći na pomolu je, kako nezvanično saznajemo, velika afera u sudskom procesu „Ćemerno“. Šta će se desiti ako se dokaže, a navodno postoji i zvanični dokument, da se protiv 11 optuženih za ratni zloćin, vodi proces za zločin koji oni nisu ni počinili. Sve glasnije se govori da postoji dokument oficira VSR, da su na Čemerno dva dana ranije stgla dva autobusa s hrvatskim vojnicma u crnim uniformama iz Visokog. Oni su za samo nekoliko minuta likvidirali 24 osobe, a sada tužilac Simović optužuje 11 pripadnika TO BiH i policije. Ako se ovaj dokument uistinu i pojavi u procesu „Čemerno“, onda će biti krajnje upitan kredibilitet i profesionalnost tužioca Vladimira Simovića.

U međuvremenu tužilac Suda BiH, Simović, ponovo je hladno nastavio svoj igrokaz. Mimo svih odluka sudskog vijeća Suda BiH, kojim presjedava Minka Kreho, on je ponovo najavio svedočenje pet svjedoka putem video linka. I ništa u tome ne bi bilo sporno da dvoje od tih svjedoka nisu komandant pješadije na Čemernu Momir Šikuljak i komandant artiljerije s Čemerna Velibor Blagojević?!! Još prije pet godina, na početku ovog sudskog procesa u slučaju „Čemerno“, Simović je tvrdio da se protiv ovi komandanata VSR vodi istraga, a sada ih priziva za svjedoke protiv onih koje nisu stigli ubiti…

Sada nije jasno kada je tužilac Vladimir Simović obmanjivao sudsko vijeće prije pet godina, kada je tvrdio da je protiv njih pokrernuo istragu, ili danas kada bi da svjedoće posredstvom link veze iz Beograda, jer ne žive u BiH, a i dalje su bh državljani. Ako je tačna prva Simovićeva tvrdnja, onda bi Šikuljak i Blagojević morali biti odavno uhapšeni zbog neselektivnog granatiranja civila i naselja. Oni se nisu iselili iz BiH, već od pravde pobjegli u Srbiju??!

Na ovaj prijedlog tužioca Simovića burno je reagirao advokat Ifet Feraget tvrdeći:

– U prethodnih sam šest godina, koliko već traje ovaj krivični postupak, u deset navrata od postupajućeg tožioca Vladimira Simovića tražio da mi dostavi dokaze koji se nalaze u posjedu Tužilaštva BiH ali do danas ih nisam dobio! Zadnji put sam 12.02.2024. godine od tužioca tražio dokaze koji se odnose na vještačenje po vještaku vojne struke ali ni te dokaze do danas nisam dobio! Danas sam se izričito protivio prijedlogu tužioca Simovića da se putem video linka iz Republike Srbije saslušavaju ključni svjedoci u ovom krivičnom predmetu, između ostalih, komandant pješadije na Čemernu Momir Šikuljak i komandant artiljerije na Čemernu Velibor Blagojević. Naime, odgovarajući na moj podnesak tužilac Simović me još 09.10.2019. godine obavijestio da Tužilaštvo BiH zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, odnosno granatiranja Brze, Ilijaša, Visokog i opština u sastavu grada Sarajeva, vodi istragu protiv ovih lica. Zbog toga smatram da tužilac Simović mora obrazložiti zbog čega onda predlaže da se putem video linka iz Republike Srbije, kao svjedoci, saslušavaju lica koja su odgovorna za smještaj vatrenog položaja artiljerije u naseljeno mjesto i za granatiranje civila i civilnih ciljeva i koja su prethodno zbog toga već morala biti procesuirana! Ovako dolazimo u situaciju da tužilaštvo lica, koja su prethodno morala biti krivično procesuirana i koja su zbog toga pobjegla u Republiku Srbiju, predlaže kao svjedoke koji onda imaju pravo da ne odgovoraju na pitanja koja će ih izložiti krivičnom gonjenju! Zbog toga sam molio sud da sve ove argumente uzme u obzir prilikom donošenja odluke o prijedlogu tužioca Simovića da se potencijalni optuženi i bjegunci od pravde, a inače državljani BiH, saslušavaju kao svjedoci putem video linka iz Republike Srbije!

Nakon toga predsjednica vijeća sutkinja Minka Kreho je naložila tužiocu Simoviću da se prije konačne odluke suda pismeno izjasni o tome da li se protiv navedenih lica vodi istraga i zbog kojih razloga isti ne mogu doći pred Sud BiH radi saslušanja u svojstvu svjedoka – objasnio je Feraget.

Gdje se krije više od 300 bjegunaca od bh pravosuđa?

No, već sada je jasno da se „svjedoci“ tužilaštva Šikuljak i Blagojević neće pojaviti u Sudu BiH, bar kao svjedoci! Rizikovat zatvor sigurno neće. Potvrda za ovo je nemoć bh pravosuđa jer više od 300 optuženih i presuđenih za ratne zločine pobjeglo je iz BiH zloupotrebivši pogodnosti dvojnog dževljanstva. U predmetima ratnih zločina prema dostupnim evidencijama, u različitim fazama postupka, nedostupno oko 340 osoba, od tog broja oko 250 osoba nalazi se u susjednim zemljama (procjene su da se oko 100 osoba nalazi u Srbiji, u Republici Hrvatskoj oko 150 i manje od deset lica u Crnoj Gori), a još oko 80 osoba u ostalim zemljama diljem svijeta – kažu iz Tužilaštva BiH, navodeći kako u okviru regionalne saradnje pokušavaju iznaći modalitet za borbu protiv nekažnjivosti procesuiranja osoba koje su u regionu.

Na stranici Suda BiH se može vidjeti da je 50-ak optuženih nedostupno domaćem pravosuđu. Među njima su Slobodan Ćurčić, Slađan Tasić, Zoran Adamović, Zoran Stupar, Nenad Bubalo, Dušan Cimeš, Zdenko Grbavac, Višnja Aćimović, Tomislav Kovač, Rajko Kušić, Slobodan Pekez, Ivan Ančić, Jakov Duvnjak, Nedeljko Matić, Mladen Kurdija, Perica Kustura, Vinko Lazić, Marinko Marić, Zdravko Marinić, Mario Miličević, Miljenko Nogolica, Jovan Novaković, Vide Palameta i Adem Kostjerevac.

Nedostupni su i Blagoja Vojvodić, Čedo Bogičević, Vinko Papak, Vitomir Popić, Željko Rodin, Drago Samardžija, Bogdan Stevanović, Borislav Stojšić, Marco Vidović, Miloš Zekić, Jurica Božić, Svetozar Kosorić, Rajko Drakulić, Zlatan Jelić, Ante Golubović, Dragan Dopuđa, Radoslav Janković, Milisav Gavrić, Duško Kornjača, Jovo Andrić, Branislav Gavranović, Svetozar Kosorić, Milenko Karlica, Miroslav Hrstić, Saša Dunović i Goran Mojović. U Srbiji su i opptuženi za zločin u Ključu Ilija Krčmara, Svetislav Račića, Nikola Ćuk (rođenog 1967.) i Nikola Ćuk (1966.).

Protiv komandanta MUP-a tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne, Zlatana Mije Jelića Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu za ratni zločin. Jelića optužnica tereti da je bio direktno nadležan za upravljanje zloglasnim logorom “Heliodrom” u Mostaru, u kojem je bilo zatvoreno oko 200 Bošnjaka. On je zajedno s čitavom porodicom pobjegao u Hrvatsku dan prije podizanja optužnice 2015. godine, a hrvatsko državljanstvo štitilo ga je od izručenja našoj zemlji. Krajem 2020. objavljeno je da je Hrvatska preuzela krivično gonjenje Zlatana Mije Jelića, a iz Suda BiH je ranije saopćeno da Republika Hrvatska nema krivično djelo “zločini protiv čovječnosti”, tako da se optužnica vratila u fazu istrage.

U septembru 2016. godine BiH je službeno zatražila od Hrvatske da preuzme predmet iz 2004. gdje se optuženi Ante Jelavić tereti za podrivanje vojne i odbrambene moći te za zloupotrebu položaja i ovlasti u slučaju “hrvatska samouprava“.

Jelavića je Sud BiH 2005. godine nepravomoćno osudio na 10 godina zatvora u slučaju “Hercegovačka banka” za zlopotrebu finansijske pomoći iz Republike Hrvatske namijenjene Hrvatima u BiH, i to po optužnici koja ga tereti za podrivanje ustavnog poretka, vojne i odbrambene moći zemlje te zlopotrebu položaja i ovlasti. U trenutku izricanja presude on nije bio u BiH. Potom je Apelaciono vijeće poništilo presudu i naređeno je novo suđenje koje do danas nije održano. Za Jelavićem je raspisana potjernica, a on je tada već godinama živio u Zagrebu.

Najmanje deset osuđenika ili optuženika za ratne zločine u Bosni i Hercegovini za kojima je raspisana crvena Interpolova potjernicima godinama slobodno živi i radi u Srbiji. Neki od njih su optuženi za genocid, drugi su, formalno, pod istragom, a ima i onih koji su pravosnažno osuđeni za zločine protiv čovječnosti. Srbijanske vlasti pružile su utočište predsjedniku Boračke organizacije RS, Milomiru Savčiću, ratnom komandantu 65. Zaštitnog motorizovanog puka pri Glavnom štabu Vojaske RS.

Tužilaštvo BiH je protiv Ljubana Ećima podiglo i optužnicu zbog ratnih zločina u Kotor Varoši, ali kako je osumnjičeni bio nedostupan, ova optužnica nije potvrđena iz proceduralnih razloga. Uglavnom, Ljuban Ećim, unatoč crvenoj potjernici, i danas slobodno živi u Beogradu. Do jula 2019. godine ovaj Arkanov kum i bjegunac od bh pravosuđa živio je u Svilajncu, a kasnije i na adresi Đure Jakšića broj 11 u centru Beograda.

Miloš Radić i Mirko Todorović Banana “dana 20.maja 1992.godine u popodnevnim satima, u selu Borkovac, opština Bratunac, u grupi zajedno sa još četiri pripadnika Vojske Republike Srpske, među kojima i Stjepanović Novakom zv. „Krke“, učestvovali u hapšenju grupe od 14 civila bošnjačke nacionalnosti i to: Hamed Alić, Hamid Alić, Halima Alić, Maho Avdić, Hamedina Ramić, Munib Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Fadil Sulejmanović, Amer Ramić, Naser Sulejmanović, Muharem Salkić, Mehmed Jahić i Ibro Džananović, koji su se skrivali u napuštenom kamenolomu nedaleko od sela Borkovac. Tada su smrtno stradali Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajrudin Hasanović, Hamed Velić, Hamedina Ramić”.

Milorad Mišo Pelemiš, komandant Desetog diverzantskog odreda, čiji su pripadnici 16. jula 1995. godine na Vojnoj ekonomiji Branjevo, na putu između Zvornika i Bijeljine, strijeljali najmanje 1200 srebreničkih Bošnjaka. Straljačkim vodom rukovodio je Slovenac Franc Kos koji je osuđen na 35 godina zatvora. Komandant ove jedinice, Milorad Mišo Pelemiš pobjegao je u Srbiju i nikad nije procesuiran. Umro je 23. aprila prošle godine, a srbijanski mediji su napisali da je“preminuo čuveni komandant”.

Skoro 10 godina je prošlo otkako je Srbija pružila utočište pravosnažno osuđenom ratnom zločincu Novaku Đukiću. Njega je Sud BiH proglasio krivim da je, kao komandant Taktičke grupe “Ozren” VRS, 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira Tuzlu, usljed čega je došlo do masakra na Kapiji, kada je ubijena 71 osoba. U februaru 2014. godine, nakon odluke Ustavnog suda BiH ukunuta mu je presuda zbog pogrešne primjene zakona. Međutim, u junu iste godine Đukić je ponovo osuđen, sada na zakonom dopuštenih 20 godina zatvora. No, on tada bježi u Srbiju “na liječenje”.

Za Đukićem je potjernica raspisana u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, nakon čega je od Srbije zatraženo preuzimanje presude.Viši sud u Beogradu je nekoliko puta odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne.

“Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je 18. januara 2018. godine optužnicu koja optuženog Tomislava Kovača tereti da je počinio krivično djelo genocid. Optužnica ga tereti da je od 06. jula do 01. novembra 1995. godine, za vrijeme široko rasprostanjenog i sistematičnog napada protiv pripadnika bošnjačkog civilnog stanovništva zaštićene UN zone Srebrenica i Žepa. Tomislav Kovač, kao komadant Štaba policijskih snaga MUP RS-a i zamjenik ministra i ministar MUP RS-a sa svim ovlaštenjima ministra MUP-a, djelujući individualno i u dogovoru sa drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, koji su imali namjeru i zajednički cilj da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda enklave Srebrenica”,navedeno je na straniciSuda BiH. Nakon što je potvrđena optužnica, za Kovačom je raspisana i crvena Interpolova potjernica. Srbijanske vlasti ga nikada nisu uhapsile i on danas slobodno živi i radi u Beogradu, a čest je gost srbijanskih tv emisija.

Sve do 16. februara prošle godine, kada je preminuo, u Srbiji je slobodno živio i optuženik za ratne zločine Drago Samardžija. Drago Samardžija, komandant 17. lake pješadijske brigade VRS, optužen za ratna zločine na području Ključa preminuo je u Beogradu. Samardžija je bio optužen za zločin protiv čovječnosti na području Općine Ključ. „U napadima na sela i zaseoke Ramići, Krasulje, Hripavci, Ošljak, Donji Biljani, Botonjići, Domazeti, Brkići i Jabukovica, ubijeno je više stotina civila“, navedeno je u optužnici na osnovu koje Samardžija nikad nije procesuiran.

“U periodu od sredine aprila 1992. do kraja juna 1992. godine na području općine Čajniče, u okviru širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane i Policijske stanice srpske opštine Čajniče, kao predsjednik Kriznog štaba, kasnije komandant ratnog štaba Srpske opštine Čajniče te predsjednik Skupštine opštine i ministar odbrane u Vladi Srpske autonomne teritorije Hercegovina, kao svjestan učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, Duško Kornjača je planirao i naredio progon nesrpskog stanovništva iz općine Čajniče”, navedeno je u optužnici protiv bjegunca Kornjače. Iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica, ovaj optuženik za ratne zločine slobodno živi u Novom Sadu.

Nadimak je dobio zbog toga što je neke od svojih žrtava ubijao maljem. Njegovo ime nalazi se na spisku pripadnika zloglasnog Desetog diverzantskog odreda VRS. Zoran Obrenović Maljić bio je među “diverzantima” koji su 10. jula 1995. godine umarširali u Srebrenicu. Šest dana kasnije, ta jedinica je na Vojnoj ekonomiji Branjevo strijeljala najmanje 1200 zarobljenih Bošnjaka.Maljić danas slobodno živi u Srbiji iako je za njim raspisana crvena Interpolova potjernica.

Kada su u maju 2010. godine pripadnici sudske policije došli na adresu u Višegradu na kojoj je bio prijavljen Momir Savić, tada već pravosnažno osuđeni ratni zločinac, nisu pronašli nikoga. Namjeravali su mu uručiti poziv za izdržavanje sedamnaestogodišnje zatvorske kazne na koju je osuđen zbog ratnih zločina u Višegradu. Sud BiH je za njim raspisao potjernicu, ali od tada mu se gubi svaki trag. Momir Savić danas slobodno živi u Srbiji u koju je pobjegao prije nego je pravosnažno osuđen.

“Lice nedostupno pravosudnim organima”, piše na stranici Suda BiH ispod imena Svetozar Kosorić.

Optužnica tereti Svetozara Kosorića da je, u svojstvu načelnika Odjeljenja za obavještajne poslove i kao jedan od članova Štaba Drinskog korpusa VRS, pomogao učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata znajući da su imali namjeru djelimično istrijebiti grupu bošnjačkog naroda ubijanjem, prisilnim premještanjem pripadnika grupe i nanošenjem teških tjelesnih i duševnih povreda pripadnicima te grupe, čime je počinio krivično djelo – genocid.

Kosorić godinama slobodno živi u Srbiji koja nikad nije preuzela ovaj predmet.

“Za anale, policajca izliječili ‘Parovi’!”,glasio je naslov tekstaobjavljenom 2016. godine srbijanskom tabloidu Alo. Glavni lik ove priče bio je Milisav Gavrić, ratni zamjenik komandira Policijske stanice Srebrenica. “Poslije rata u Bosni, gdje sam radio kao policajac, imao sam mnoge traume. Kad sam počeo da gledam “Parove”. To me je potpuno opustilo, da mi lijekovi više nisu potrebni”, kazao je tada Milisav Gavrić.

Gavrić je, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, zajedno sa drugim pripadnicima Vojske i MUP-a RS, učestvovao i pomagao u organizovanom i sistematskom zarobljavanju, nanošenju povreda i pogubljenju Bošnjaka. Za Gavrićem je raspisana crvena Interpolova potjernica. Uprkos tome, on je proteklih godina slobodno živio i radio u Srbiji.

Podsjećamo, Sakiba Mahmuljina, generala Armije BiH, Sud BiH je osudio na osam godina zatvora za ratne zločine nad Srbima u Vozući kod Zavidovića, nakon čega je od odsluživanja zatvorske kazne pobjegao u Tursku, a institucije nisu učinile ništa da to spriječe. Sud BiH je zaključio da Mahmuljin nije spriječio ubojstva i nečovječna postupanja pripadnika Odreda “El-Mudžahidin” na području Vozuće kod Zavidovića koji su od jula do septembra 1995. godine ubili najmanje 55 zarobljenih pripadnika VRS-a.

(TBT, Istraživački tim)



Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.