Ultimate magazine theme for WordPress.

Srebrenički rastanak: Duša jednostavno neće da prihvati istinu da oca više nema

0 1


“Jako lijepe uspomene imam na oca. Uvijek nas je odgajao da budemo čestiti i pošteni“, rekao je.

Dok novinarima Detektora pokazuje male, stare ključeve očevog kamiona koje mu je dao kada je čuo da je zapaljen, sa sjetom se prisjeća boljih vremena.

“Imao je tamića i njime je uvijek razvozio povrće i prodavao ga. Sjećam se te radosti kada bi ga sreo na putu, pa me ubaci u kamion i voza. To je bio poseban osjećaj“, opisuje, govoreći da su mu ti ključevi najdraža uspomena jer na njima osjeća dodir očeve ruke.

Sulejman je suprugu Aliju oženio 1980. godine, te s njom dobio kćerku Neziru i sina Omera, koji kaže da mu je otac, iznad svega, bio ponosan na porodicu.

Padom Pubuđa 1993., porodica Majstorović bježi u Srebrenicu, u nadi da će se uskoro vratiti. Naredne dvije godine u Srebrenici bile su izuzetno teške, a posljednja, 1995., tragična. Kao i ostale žene i djeca, i Omer je smješten u autobus za Tuzlu, dok je njegov otac, kroz šumu, krenuo s drugim muškarcima iz Srebrenice na slobodnu teritoriju. Nije nikad došao, govori Omer.

“Dobro se sjećam tog dana kada je padala Srebrenica; od ranih jutarnjih sati se čulo granatiranje, pucanje. Sjećam se te nelagode u stomaku, strašno sam se osjećao, iako sam bio dijete. Utroba mi se prevrtala od svega. U toku dana su nam rekli da civili – žene, djeca i starci – moramo ići u Potočare“, opisuje on, kao i da se sjeća da su sa sobom ponijeli samo osnovno.

Vojno sposobni muškarci, prisjeća se Omer, ići će prema Šušnjarima i preko šume preći do Tuzle.

“Sjećam se tog rastanka s ocem; na sebi je imao sako smeđe boje i čizme, koliko se sjećam, zelene boje. Sjećam se i njegovog seiko sata koji nam je za vrijeme rata u Srebrenici služio kao zidni sat. Znam da nam je na rastanku svima kazao: ‘Allahimanet, vidimo se u Tuzli’. Ali, nažalost, to je bio naš posljednji susret, nikada ga više nismo vidjeli“, za Detektor priča Omer.

Omer kroz suze govori da se kao dječak stalno nadao da će opet ugledati i zagrliti oca Sulejmana.

“Bio sam u potpunosti zaboravio njegov lik. Često bih zamišljao kako je on izgledao i tražio bih njegov lik u drugim ljudima, a tih prvih godina nakon rata, kada bih vidio nekog stranca, pitao bih se da to nije on“, prisjeća se.





Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.