Ultimate magazine theme for WordPress.

SUKOB FARMERA I EU KARTELA Vaorufakis: EU je bastion liberalizma slobodnog tržišta; ali istina je da je EU život započela kao kartel

0 1


Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba

Manos pripada porodici iz Tesalije koja se već šest generacija bavi poljoprivredom. Kada sam ga pitao da mi objasni zašto se sprema da traktorom pređe 400 kilometara da bi ga parkirao ispred parlamenta u Atini, kratko je odgovorio: „Ako to ne uradim, moja farma će uskoro nestati, isto kao seoska škola, zadruga, pošta i banka.“

Manosova priča nije nova i nije ograničena na Grčku. Navikli smo da farmeri, naročito francuski, svaki čas blokiraju puteve i iznose zahtjeve pred političare prije nego što se vrate na farme. Ponekad organiziraju velike akcije, kao u Bruxellesu 2012, kada je međunarodna koalicija farmera isprskala zgradu Evropskog parlamenta tonama mlijeka u znak protesta zbog smanjivanja EU kvota.

U posljednjem talasu protesta novost je to što na ulice glavnih gradova Evrope pored demonstranata na koje smo već navikli izlaze i neki novi. Na TV ekranima pratimo mobilizaciju zemljoradnika širom Evrope, od Poljske do Irske. Dosad nismo viđali njemačke i danske farmere, tradicionalno mnogo bogatije od kolega u grčko-latinskoj zoni, da u tako velikom broju i sa tako mnogo strasti blokiraju ulice velikih gradova traktorima.

Kada danske i njemačke farmere pitate zašto se bune, odgovori su slični onom koji je ponudio Manos: govore da su njihov način života i mogućnost da obrađuju zemlju ugroženi. Ja im vjerujem. Ali slična egzistencijalna prijetnja pogađa i britanske farmere, a oni ipak ne blokiraju puteve. Gotovo polovinu britanskih uzgajivača voća i povrća i trećinu mljekara čeka bankrot u naredne dvije godine. Zašto nema bijesnih traktorista na Pikadiliju ili Trafalgaru? Na to vjerovatno utiču razlike u kulturi, ali vjerujem da i određene strukturne karakteristike Evropske unije mogu objasniti zašto se evropski poljoprivrednici bune dok njihove britanske kolege to ne čine.

U teoriji, EU je bastion liberalizma slobodnog tržišta; ali istina je da je EU život započela kao kartel proizvođača uglja i čelika koji su otvoreno i pod zaštitom zakona kontrolirali cijene i proizvodnju, uz podršku multinacionalne birokratije. Zakonska i politička ovlašćenja birokratskog aparata – prve Evropske komisije – nadilazila su ingerencije nacionalnih parlamenata i demokratskih procesa. Njen prvi zadatak bio je da ukine sva ograničenja u kretanju i trgovini čelikom i ugljem između zemalja članica. I zaista, kakav bi to međudržavni kartel bio ako bi njegovi proizvodi morali da se zaustavljaju i carine na granicama? U narednim koracima Bruxelles je proširio kartel i na druge proizvode, kooptirajući industriju električnih aparata, proizvođače automobila i, naravno, bankarstvo. Treći korak, nakon ukidanje tarifa za industrijske proizvode, bilo je ukidanje svih tarifa.

Ali avaj, takvo ukidanje tarifa donelo bi nekontroliranu konkurenciju uvoznog mlijeka, sira i vina na koju francuski i njemački proizvođači nisu bili spremni da pristanu. Kako je Bruxelles izdejstvovao pristanak velikih, bogatih i otuda politički moćnih farmera da se pridruže evropskoj zoni slobodne trgovine? Tako što im je ponudio dio monopolskih profita kartela teške industrije.

Zajednička poljoprivredna politika (CAP) bila je upravo to, kao što se može vidjeti iz Rimskog ugovora kojim je osnovana današnja EU: to je ugovor između evropskog kartela teške industrije i farmera iz bogatih evropskih zemalja kojim je dogovoreno da se najveći dio evropskog budžeta koji će industrijski kartel generisati dodeli farmerima. Evropska unija je 2021. godine za CAP izdvojila 378 milijardi eura: to je 31,8 posto šestogodišnjeg budžeta (za period od 2021. do 2027). Najveći dio te planine eura, oko 80 posto, završava u džepovima 20 posto najbogatijih evropskih farmera. Najgore je to što je veoma teško pronaći izlaz iz ove situacije: zapanjujući iznosi subvencija i njihova neravnomjerna raspodjela zasnivaju se na ugovoru postignutom 50-ih godina koji nam je dao izvornu Evropsku uniju i praktično je ugrađen u strukturu samog sistema.

Neravnomerna distribucija je pravdana „produktivnošću“. Poslovanje velikih zemljoposjednika mnogo je profitabilnije, bilo po aru ili po angažovanom radniku. Na primjer, Financial Times je 2021. izračunao da svaki dodatni radnik na maloj farmi – mala farma je farma s ukupnim proizvodom u vrijednosti između 4.000 i 25.000 eura – uvećava neto vrijednost farme za oko 7.000 evra. S druge strane, svaki dodatni radnik na velikoj farmi – to su one s proizvodom koji premašuje pola miliona eura – uvećava njenu neto vrijednost za 55.000 eura.

Zato je većina farmera na jugu Evrope – uključujući i velike dijelove Francuske, gde su imanja znatno manja nego, na primjer, u Njemačkoj ili Holandiji – jedva sastavljala kraj s krajem. Za to vrijeme su njihove kolege na sjeveru ubirali velike profite i subvencije.

To objašnjava zašto su farmeri u Grčkoj i Španiji, kao i na jugu Italije i Francuske, bili najspremniji da izađu na puteve: pre šest decenija dobili su ugovor koji ne štiti njihove interese. Takođe, uz sve izraženiji trend deindustrijalizacije koji je prisutan čak i u Njemačkoj, panevropski kartel koji treba da namiri troškove subvencija za bogate farmere gubi ekonomsku moć.

U slučaju ljudi kao što je Manos, udruženi stari i novi problemi uzimaju veliki danak. Prošle jeseni ih je pogodila i klimatska kriza. Oluja Danijel je uništila sve Manosove poljoprivredne mašine i opremu kada se njegovo imanje našlo ispod nekoliko metara vode. Oluja je onda produžila u Libiju gdje je stradalo na hiljade ljudi. Zbog tradicionalne sporosti grčke birokratije osiguravajućim kompanijama je trebalo mnogo vremena da mu pomognu.

Drugi izvor nezadovoljstva njegovih kolega su masovne zaplijene farmi koje sprovode lešinarski fondovi. Koristeći priliku koju im je pružio bankrot grčke države, brojni fondovi koji su ušli u zemlju otkupljuju nenaplative kredite po cijeni od 5 centi za 1 euro i rasprodaju zaplijenjena imanja na licitacijama. Tako oligarsi preotimaju plodno poljoprivredno zemljište i pokrivaju ga solarnim panelima uz pomoć donacija i zajmova iz Bruxellesa, a farmeri i stanovnici gradova plaćaju preskupu struju. Zbog smanjivanja fonda poljoprivrednog zemljišta i proizvodnja hrane u zemlji je sve manja.

Nešto slično se sada događa i u bogatijim dijelovima EU: u Holandiji i Njemačkoj. Tamo su na djelu tri glavna okidača. Prvo, nekadašnji državni elektroenergetski sistemi su predati u ruke privatnim kartelima koji se skrivaju iza danskih aukcijskih kuća, a EU ne preduzima ništa da zaštiti farmere od proždrljivih špekulanata i rentijera koji trguju energijom. Drugo, farmeri prolaze kroz birokratski pakao da bi ostvarili i najmanje beneficije, čak i pravo da orežu stablo čije grane prijete da im iskopaju oči kada pored njega prolaze traktorom. Treće, Ukrajina: ne samo zbog skoka cijene goriva i „solidarnog“ uvoza u vrijednosti od 13 milijardi eura samo prošle godine, nego i zato što će pridruživanje Evropskoj uniji ove ratom razorene zemlje značiti da će većina zemalja koje su dosad bile neto primaoci sredstava iz CAP fondova, uključujući i Poljsku, postati neto davaoci, što će najviše pogoditi njihove farmere.

Naravno, tu su i dva slona u sobi. Jedan je Zeleni dil Evropske unije. Bruxxelles često govori o ekologiji i zahtjeva da se odmah započne zelena tranzicija, ali to nema odakle da finansira. Uzmimo kao primjer situaciju holandskih farmera: opasnost su nitrati u podzemnim vodama, što je problem koji se svakako mora rešiti. Poslije decenija zanemarivanja problema, vlada je pod pritiskom Bruxxxellesa preko noći postavila zahtjev da problem riješe farmeri tako što će za trećinu smanjiti broj krava.

Drugi slon je još veći: to je ekonomsko propadanje Evrope koje traje 15 godina i posljedica je, po mom mišljenju, lošeg upravljanja krizom eura. To može objasniti proces deindustrijalizacije na kontinentu. Zajednička poljoprivredna politika više nije u stanju da održi izvorni dogovor postignut 50-ih godina između industrijskog i poljoprivrednog kartela. Zato je i Green deal samo još jedno evropsko Potemkinovo selo – još jedna žrtva sklonosti Evropske unije da se rasipa velikim brojkama koje nestaju bez traga čim ih pažljivije pogledamo

(TBT, UnHerd)



Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.