Ultimate magazine theme for WordPress.

Tuga i bol sestara Mulije i Fatime ne jenjavaju ni 29 godina nakon genocida

0 0


Sestre Mulija i Fatima izgubile su oca, muževe, brata i brojne rođake i komšije u zločinima u Vlasenici i Srebrenici, a u intervjuu za Anadolu su kazale da sjećanja ne blijede niti bol jenjava ni 29 godina nakon genocida i da i danas nose traume zbog golgote koju su preživjele.

Mulija Selimović Hodžić (58) i njena sestra Fatima Mekanić (60) svake godine posjećuju Memorijalni centar u Potočarima u kojem su ukopani njihovi najmiliji i, kako su kazale, bol i tuga su svake godine jednaki.

Mulija je živjela u Zaklopači kod Vlasenice s mužem i troje djece kada su agresorske snage upale u selo i počinile svirepe zločine. Ubijeni su joj muž, svekar, četiri djevera, djeverov sin, svekrov brat, njegova dva sina i unuka i brojne komšije.

Njeni roditelji i porodica su otišli u Srebrenicu u zaštićenu zonu, gdje su ubijeni njen otac, brat, četiri amidžića, tetak, tetić i brojni drugi rođaci koje su agresori razdvojili od žena i djece.

“Bilo je teško. Bila sam s djecom u Njemačkoj kad je Srebrenica pala 1995. godine. Djeca su bila mala, jedno od pet godina i četiri mjeseca i devet i pol mjeseci mlađa kćerka. Sa svekrvom sam prešla do Zagreba i iz Zagreba za Njemačku 1993. Dešavanja u Srebrenici pratila sam preko televizije. Bila sam u kontaktu sa sestrama u Tuzli. Sestra je u Dubravama našla mamu i snahu, od brata suprugu s dvoje djece”, kazala je Hodžić.

– Odlazak u Potočare svake godine –

Posmrtni ostaci njenog oca i brata pronađeni su u masovnoj grobnici u Zvorniku, a ukopani su u Memorijalnom centru u Potočarima 2003. godine kada je klanjana prva dženaza u tom kompleksu.

“Svake godine idem u Potočare i svake godine je teško. Zadnji put kad sam bila, proučila sam Jasin i kao da me nešto vuče da ostanem tu s njima. Ne može se opisati taj osjećaj”, kazala je Hodžić koju boli i to što nisu adekvatno kažnjeni zločinci koji su izvršili zločin u Zaklopači u kojoj je ubijeno i 12 djece.

Noseću svu tugu i bol vlastitog preživljavanja genocida, Hodžić je kazala da je sramota da se svirepi zločini nad civilima događaju i danas u Pojasu Gaze. Dodala je da je to dodatno podsjeća na genocid u Srebrenici.

“Ne mogu ni da gledam, bude mi teško, ne mogu da spavam. Da Allah bude na pomoći Palestini i Gazi, a da dušmanima presudi. Ovo je prešlo sve granice, svijet samo gleda”, kazala je ona.

– Potraga u snovima –

Mulijina sestra Fatima Mekanić (60) do agresije i genocida je sretno živjela s porodicom u Bešićima kod Milića. Agresorske snage su spalile selo, a ona je s komšijama pobjegla u šumu i nakon višemjesečnog skrivanja je uspjela pješke doći na slobodnu teritoriju u Kladanj, a potom i u Tuzlu. U dva navrata je bila i zarobljena.

Njen muž je ubijen na putu ka Srebrenici, a u razgovoru s novinarom Anadolu je kazala da sjećanja na te teške dane ne blijede i da bol ne jenjava s godinama koje prolaze.

“Teško je bilo. Prvi susret s majkom koju nisam vidjela od 1992. do 1995. bio je veoma težak. Bila je izgubljena. Mama nije noćima mogla spavati. Pričala je šta je proživjela i vidjela u Srebrenici i nije čudo što je bila tako izgubljena i depresivna”, kazala je Mekanić.

Mekanić je kazala da u snovima traži svoje najmilije i da konstantno sanja da bježi od četnika.

“Mislila sam da nikad više neću imati kuću. Sve se nabavi, ali se ne mogu vratiti oni koje smo izgubili. Utjehu nađem kad im učim Jasine. Kad vidim starije osobe da idu, sjeta me povuče i pomislim da bi i moj otac tako hodao, ali njega nema”, zaključila je Mekanić.

(TIP/Izvor: Agencija Anadolija)



Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.