U GAZI UMIRE I POSLJEDNJA NADA ZA MIROM Wuidi: U Libanu je primirje, ali Izrael nastavlja gasiti Palestincima nadu o okončanju napada na Gazu
Piše: Ahmad Wuhidi, thebosniatimes.ba
U izbjegličkom kampu Jabalia u sjevernom pojasu Gaze, Hajja Em Khalid je slušala vijesti “danonćno” na svom malom tranzistoru – jednom od rijetkih predmeta koje je odlučila ponijeti sa sobom kada je zbog rata izbjegla od kuće .
Na starom radiju Em Khalida pratila je vijesti, od 1970-ih, o raznim izraelskim zločinima. To ju je pratilo kroz mnoge ratove kojima je svjedočila. Radio je povezuje sa svijetom.
Petorica njene braće i sestara i četvoro njenih unučadi ubijeni su u decembru 2023. u izraelskom „vatrenom pojasu“ – izraz s kojim sam odrastao u Gazi, palestinska verzija „bombardiranja tepihom“ ili intenzivna serija zračnih napada koji su trebali uništiti lokalnu infrastrukturu.
“Izraelske najave o napretku u pregovorima ispostavile su se kao fatamorgana.”
“Od početka rata opsesivno pratim vijesti”, rekla je. “Svaki put kada sam imala razloga da se nadam da ću ponovo zagrliti svoje unuke, izraelske najave o napretku u pregovorima ispadale su kao iluzija.”
Izraelski i zapadni lideri tvrdili su da bi ubistvo Hamasovog vođe Yahye Sinwara moglo označiti prekretnicu u izraelskom ratu. Bidenova administracija je, na primjer, dugo opisivala Sinwara kao prepreku za postizanje sporazuma o prekida vatre.
Kada je Sinwar ubijen, predsjednik Joe Biden je rekao da je to bila “prilika” za prekid vatre. Međutim, na konferenciji za novinare ubrzo nakon ubistva, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je izjavio da će se borba nastaviti: “Rat, dragi moji, još nije završen.”
Bio je to samo najnoviji primjer Bidenove administracije koja je poslala neosnovane signale da je ovaj brutalni rat pri kraju.
Neopravdani optimizam sa Zapada, čak i ako je u pitanju samo nastup, nije učinio uslugu Palestincima koji su uglavnom i sami izgubili svaki razlog za nadu.
I dok je prekid vatre između Izraela i Libana koji je najavljen u utorak navečer, dogovoren dok je Izrael intenzivirao svoje napade na Bejrut , ne ostaje realna nada za završetak genocidnog rata u Gazi.
Kao Palestinac iz Gaze, gledanje političara kako mom narodu prodaju lažne priče o nadi tokom prošle godine bilo je bolno. Zapadni lideri nas gase.
Em Khalid je, na primjer, mislio da će Sinwarovo ubistvo u oktobru okončati napade na opkoljeni pojas Gaze, štoje bila ideje koju su javno promicali američki zvaničnici.
“Ovo je Izrael obećao nekoliko puta,” pomislilaje.
Na kraju je rezultat bio isti: nema dogovora. Čini se da prekidi vatre mogu funkcionirati čak i za Liban, ali Palestinci u Gazi su osuđeni na puke nade.
Moje neostvarene nade
Na početku izraelske kopnene ofanzive, posmatrao sam iz svoje kuće na sjeveru Gaze kako hiljade letaka pada iz izraelskih aviona. Isporučili su nam naređenja da se evakuiramo u takozvane sigurne zone na jugu.
Dana 9. oktobra 2023., prije nego što smo uopće uspjeli da se dogovorimo da se pridržavamo naređenja, izraelski borbeni avioni su nasrnuli iznad nas i bombardirali naše gusto naseljeno susjedstvo.
U bombardiranju mi je teško povrijeđena ruka. Moja majka, koja je radila u Ujedinjenim nacijama, i moja sestra, koja je bila fizioterapeut, obje su ubijene.
Moj otac, moja preživjela braća i sestre i ja smo pobjegli na jug. Mislili smo da ćemo biti odsutni nekoliko dana, a onda ćemo se moći vratiti kući.
Poput hiljada raseljenih porodica u južnoj Gazi, uselili smo se u improvizirani šator u novembru 2023. godine – smrzavajući se od zime nakon pakleno vrućeg ljeta.
Kada sam nakon nekoliko dana predložio ocu da napravim neke police u našem šatoru kako bismo ga učinili gostoprimljivijim, moj otac je reagirao ogorčeno. “Jesi li lud, Ahmade?” opominjao me je. “Samo je pitanje vremena. Vraćamo se za par dana.”
Živeli smo sa stalnim strahom od ponavljanja historije, da je u toku još jedna Nakba. Nismo znali da će užasi koje ćemo živjeti da ispričamo o našoj sadašnjosti biti manji od onih iz prošlosti.
Željeli smo se vratiti tamo gdje je nekada bio naš dom, posebno da posjetimo grobove moje mame i sestre. Zadatak bi se mogao pokazati tragično nemogućim: izraelska vojska je navodno iskopala i premjestila mnoga tijela sa groblja u Jabaliji.
Dani u šatorima pretvorili su se u mjesece. Početkom marta, na očevo insistiranje, napustio sam Gazu. Zbog ovrijeđene ruke bila mije potrebna operacija pa sam, s obzirom da je zdravstvena infrastruktura Gaze desetkovana, morao otputovati u Egipat.
Iz Gaze sam krenuo jedinim putem. Sada je blokiran. Moja porodica ostaje zarobljena, a naizgled se ne nazire kraj rata.
Niko u Gazi ne zna da li će se ponovo spojiti sa članovima svojih porodica u inostranstvu. Stalno se pitam: “Kada ću ponovo zagrliti tatu, braću i sestre?” I pratim vijesti o svakoj rundi pregovora o prekidu vatre, samo da bi se moje vlastite nade srušile kada neminovno ne vode nikuda.
Narativi koje su iznijeli američki političari i mediji su, uprkos svim dokazima, papagajski poklapali tvrdnje Izraela o granicama svojih ratnih ciljeva.
Govoreći za Fox News u novembru 2023., Netanyahu je rekao: “Mi ne želimo osvojiti Gazu, ne želimo okupirati Gazu i ne želimo upravljati Gazom.”
Trenutna opsada sjeverne Gaze, zajedno sa nizom drugih vojnih akcija, pobijaju njegove riječi.
“Nisam siguran da će se to ikada završiti”
Kada je Izrael napao Rafah u maju, Netanyahu je obećao “ograničenu” operaciju protiv militanata Hamasa. U to vrijeme, Bijela kuća je projektirala optimizam u vezi pregovora između Izraela i Hamasa u Kairu; Američki zvaničnici vjerovali su Izraelu na riječ.
Glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost John Kirby je izjavio: “Ono što su nam rekli naše izraelske kolege je da je ova operacija bila ograničena i osmišljena da odsječe Hamasovu sposobnost da krijumčari oružje i sredstva u Gazu.”
Umjesto ciljane, ograničene kampanje, uslijedili su brutalni masakri.
Rafah, najjužniji grad Gaze i nekada obećana “sigurna zona”, pretvoren je u prašinom prekriven grad duhova.
“U Gazi smo mislili da će kopnena ofanziva Rafah dovesti do kraja rata, jer je to ono što je Izrael rekao cijelom svijetu”, rekao mi je nedavno telefonom Yosef, 26-godišnji univerzitetski predavač iz Rafe. Yosef trenutno živi u improviziranom šatoru u Khan Younisu, u južnoj Gazi.
„Okupacione vlasti u Izraelu su nas mučile optimizmom“, rekao je on. “Koristili su nadu da nas ubiju. Sada je nada samo još jedno smrtonosno oruđe koje Izrael koristi protiv žitelja Gaze.”
Yosef je dodao: “To je odvratnije od njihovih ubilačkih bombi jer morate ginuti često, a ne samo jednom!”
Obećanja su dolazila nakon Rafe. U avgustu je Biden reklamirao predstojeći prekid vatre: “Bliži smo nego što smo ikada bili.” Međutim, prema tadašnjim izvještajima, Izrael nije napravio nikakve razumne ustupke da bi dao osnove za očekivanje dogovora. Visoki zvaničnik Hamasa rekao je za BBC da nije bilo napretka i da posrednici “prodaju iluzije”.
Čak su i američki zvaničnici priznali da je optimizam u pogledu približavanja primirja bio neupotrebljiv. “Nijedan dogovor nije neizbježan”, rekao je jedan američki zvaničnik, govoreći anonimno, novinarima u septembru. „Nisam siguran da će to ikada biti urađeno.”
Muka gubitka
Izraelska vojska je započela svoj kopneni napad na južni Liban početkom oktobra, ponovo koristeći laž da će to biti precizna operacija protiv militanata Hezbolaha. “Precizna” operacija je uključivala udare u gusto naseljenim područjima i neselektivne eksplozije elektronike zarobljene mine, što je rezultiralo ubistvom više od 3.500 Libanaca.
Tek nakon mjeseci nasilja i razaranja u Libanu u utorak je postignut sporazum o prekidu vatre; stupio je na snagu u srijedu ujutro. U posljednjim satima pregovora, Izrael je pojačao raketne napade na srce Bejruta.
Kada sam čuo za predstojeći prekid vatre u Libanu, podsjetio sam na prošle smrtonosne eskalacije Izraela u Gazi 2008., 2012., 2014. i 2021. godine – neposredno prije stupanja na snagu privremenih primirja. Prekidi vatre su donijeli osjećaj euforije, olakšanja što smo preživjeli. Prekid od masakra, međutim, donio je svoje muke: sagledavanje masovnih razaranja i gubitaka.
Za Palestince iz Gaze danas, naša osjećanja su ponovo oprečna. Osjećamo olakšanje za narod Libana, koji je pretrpio nasilje zbog Gaze. Takođe nam je slomljeno srce što nas i dalje kolju. Prekid vatre u Libanu je podsjetnik da nas još uvijek tretiraju kao nedljude.
Nakon pobjede novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa, koji je u svojoj kampanji obećao da će donijeti trajni mir na Bliskom istoku, neki Palestinci s kojima sam razgovarao još jednom su izrazili nadu u kraj genocida. Trump je, međutim, Netanyahuov najbliži politički saveznik i prijatelj.
Palestinci poput mene, koji u strahu čekaju naše najmilije, ostavljeni su još jednom u stanju zastrašujuće neizvjesnosti.
Ne možemo vjerovati izraelskim ili američkim liderima kada govore o prekidu vatre, a mi ipak čeznemo za našim danom koji dolazi, da doživimo one posljednje sate prije prekida vatre, kada bismo zaista mogli zamisliti kraj najsmrtonosnije godine u našoj novijoj historiji.
(TBT, TNA)
