Ultimate magazine theme for WordPress.

ULAZAK U OKO OLUJE: Žarišta gdje bi uskoro mogao započeti rat…

0 0


FOTO: (ilustracija)

Neočekivane krize definiraju nasljeđe američke vanjske politike. Za Jimmyja Cartera to je bila iranska islamska revolucija i sovjetska invazija na Afganistan. Ronald Reagan suočio se s bombardiranjem baraka američkih marinaca u Libanonu, nakon čega je dvije godine kasnije uslijedilo ponižavajuće povlačenje. Za Georgea H.W. Busha, bila je to iračka invazija Kuvajta. Bill Clinton se suočio s krizom “pada Black Hawka” u Somaliji, nakon čega su uslijedili ratovi na Balkanu.

Teroristički napadi 11. rujna 2001. katapultirali su Georgea W. Busha u ratove u Afganistanu i Iraku. Barack Obama obećao je okončati “glupe ratove”, ali ne samo da je vratio trupe u Irak i ostao u Afganistanu, već se pridružio i borbama u Libiji i Siriji. Donald Trump bio je prvi predsjednik nakon Cartera koji nije angažirao trupe u novom sukobu, ali COVID—i kineska Komunistička partija—izmijenili su njegovo predsjedništvo.

Joe Biden se kandidirao na temelju svoje vanjskopolitičke kredencije. Proglasio je da se “diplomatija vratila”, dok su njegovi zamjenici tvrdili da “odrasli ljudi ponovno vladaju”. No, ako Bidenov mandat završi, ratovi, a ne mir, definirat će njegovo predsjedništvo.

Povlačenje iz Afganistana bila je debakl. I dok Biden nije kriv za ambiciju ruskog predsjednika Vladimira Putina, poniženje i napuštanje saveznika koje je Biden bio spreman prihvatiti u Afganistanu obojilo je Putinovu odluku da napadne Ukrajinu.

Bidenovo nasljeđe na Bliskom istoku bit će siromašno. Samo nekoliko dana prije nego što je Hamas zapalio regiju, savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan pripisao je zasluge Bidenovoj diplomaciji koja je učinila “regiju Bliskog istoka … tišom danas nego što je bila u posljednja dva desetljeća”.

Kako god rat na Bliskom istoku završio, njegovi će odjeci godinama lebdjeti regijom. Ratovi u regiji možda tek počinju. Budući da Islamska Republika Iran čak prijeti na Antarktiku, liberalni poredak je pod napadom na svim kontinentima.

Ovo su žarišta koja bi se mogla pretvoriti u širi rat:

Venezuela protiv Gvajane

Prošla su više od četiri desetljeća otkako je u Južnoj Americi izbio rat među nacijama. Godine 1982. argentinski diktator general Leopoldo Galtieri iskoristio je lekcije od drugih diktatora diljem svijeta: potaknuo je sukob kako bi odvratio pažnju javnosti. S privredom u rasulu, ponovno je pokrenuo uspavane zahtjeve za Falklandskim otocima, kojima su Britanci vladali gotovo 150 godina.

Galtieri je mislio da Ujedinjeno Kraljevstvo, razoreno domaćim nesuglasicama, više nije imalo volje braniti nekoliko tisuća uzgajivača ovaca u udaljenim krajevima svog carstva. Nije bio u pravu. Premijerka Margaret Thatcher okupila je mornaricu i porazila Argentinu.

Danas se obrazac ponavlja. Socijalizam je Venezuelu, nekoć najbogatiju zemlju Južne Amerike, pretvorio u jednu od njezinih najsiromašnijih. Budući da predsjednik Nicolas Maduro ima malo karizme i malo prijatelja, on radi sličan potez kao Galtieri, oživljavajući teritorijalni spor koji je Venezuela riješila prije više od jednog stoljeća, a potom ponovno potvrdila zaključke prije pola stoljeća.

Madurove tvrdnje o regiji Essequibo u Gvajani su neutemeljene. Bio je to nizozemski teritorij koji je Nizozemska ustupila Velikoj Britaniji tijekom Bečkog kongresa 1815. da bi se formirala Britanska Gvajana, a teritorij nikad nije pripadao Venezueli. Godine 2009., kao potpredsjednik, Maduro je nakratko obnovio tu tvrdnju.

U to vrijeme bila je to prazna prijetnja; danas možda i nije. Situacija u Venezueli je eksponencijalno gora. Dana 3. prosinca 2023. Maduro je pokrenuo referendum kako bi pokazao potporu javnosti korištenju venezuelanske vojske za preuzimanje naftom bogatog Essequiba. Dok je Bidenov tim osudio taj potez i poslao neke trupe u Gvajanu kako bi sudjelovali u zajedničkim vježbama, pozornost Bijele kuće bila je raspršena. Tokom prošlog mjeseca, Bijela kuća je poslala Jona Finera, Sullivanovog zamjenika i glavnog glasnika, da obeća potporu Gvajani. Ipak, samo tjedan dana kasnije, glasnogovornik Vijeća za nacionalnu sigurnost John Kirby umanjio je značaj kretanja venezuelanskih trupa i opisao raspoređivanje kao “male prirode i veličine, razmjera i opsega”.

Kirby odražava prazne želje Bijele kuće. Satelitske snimke pokazuju značajne vojne pripreme Venezuele. Tijekom sastanka s gostujućim ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom 20. veljače 2024., Maduro je signalizirao svoju želju da se sastane s Putinom nakon ruskih izbora u ožujku; Maduro vjerojatno traži zeleno svjetlo za napad.

Ako Maduro naredi trupama da uđu u Gvajanu, Gvajana neće moći puno učiniti. Njezina vojska broji samo 3400 ljudi, otprilike kao policijske snage Washingtona. Za razliku od Ukrajine, nije jasno hoće li se Gvajana sama boriti ili će se, usprkos Finerovim uvjeravanjima, Sjedinjene Države vojno angažirati.

Iako je lakše braniti naftnu infrastrukturu na moru Gvajane, Maduro bi mogao računati da može ili prisiliti Exxon-Mobil da obustavi operacije ili navesti Bijelu kuću da popusti pritisku. To je, uostalom, ono što je i posebni izaslanik Amos Hochstein učinio s libanonskim ekspanzivnim pomorskim zahtjevima i ono što je učinio državni tajnik Antony Blinken obećavši oružje Turskoj iako je udvostručila svoje nezakonite zahtjeve za ciparskim vodama.

Azerbajdžan i Armenija

Gvajana nije jedina ugrožena mala država. Ruska invazija na Ukrajinu možda nije posljednji europski rat pred Bidenom. Biden je stupio na dužnost obećavajući da će priznati genocid nad Armencima. On je, za razliku od svojih prethodnika, to uspio i svaka mu čast. Nema sumnje da je više od milijun Armenaca umrlo tijekom i neposredno nakon Prvog svjetskog rata.

Niti, unatoč onome što Škola turskih studija Bernarda Lewisa uči u Sjedinjenim Državama, njihova smrt nije bila dio ratne magle. Mladoturci su planirali, a potom i izvršili genocid. Bez obzira na hvalisanje predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, Turska (Türkiye) je tigar od papira. Kada su dvije zemlje uzastopno priznale genocid, Turska ipak nije učinila ništa.

Nažalost, Bidenov tim je vjerovao da može igrati na obje strane. Samo dva dana nakon što je Biden priznao genocid nad Armencima, Blinken je odustao od sankcija Azerbajdžanu unatoč njegovom napadu nekoliko mjeseci prije na milenijsku armensku zajednicu u regiji Nagorno-Karabahu. Tvrdnja Azerbajdžana da mu Karabah pripada ne opravdava njegovu vojnu akciju. Niti je suverenitet Azerbajdžana nad Nagorno-Karabahom tako očigledan kao što tvrde njegovi pristaše.

I prije zauzimanja Nagorno-Karabaha u septembru 2023. i nakon toga, azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev signalizirao je svoj cilj iskorjenjivanja Armenaca u Nagorno-Karabahu uz tvrdnju da je dobar dio današnje Armenije zapravo zapadni Azerbajdžan.

No, potezi Azerbajdžana su djelomično očekivani zbog manjka djelovanja SAD-a. Četiri dana prije nego što je Alijev naredio svojim snagama da dovrše etničko čišćenje Nagorno-Karabaha, na primjer, vršitelj dužnosti pomoćnika državnog sekrretara Yuri Kim izjavio je: “Nećemo tolerirati nikakav napad na narod Nagorno-Karabaha” da bi par dana poslije učinio upravo to.

Alijevljeva ratobornost proporcionalna je njegovom uvjerenju da može djelovati bez posljedica. Blinken i Sullivan zakomplicirali su problem jurnjavom za mirom. Prisiljavanje demokratske Armenije na ustupke i dopuštanje Alijevu da izbjegne demarkaciju azerbajdžansko-armenske granice dok on pokreće vojno jačanje vrijedno više milijardi jamči obnovu sukoba i može navesti Alijeva da povjeruje da može pregaziti cijelu Armeniju.

Etiopija protiv Somalije

Okoštala politika State Departmenta gurnula je Rog Afrike i područje Velikih jezera u Africi na rub rata. Nije trebalo biti ovako. Somaliland i Ruanda su afrička čuda. I skupina Isaaqi iz Somalilanda i skupina Tutsi iz Ruande preživjeli su genocid.

Obje su ojačale i postale regionalne oaze. Somaliland je čak postao prva zemlja u svijetu koja je registraciju birača osigurala biometrijskim skeniranjem šarenice. U regiji u kojoj je nesigurnost osigurana, Somaliland i Ruanda su iznimke. Obje države uskraćuju prostor teroristima, krijumčarima oružja, militantnim skupinama i stranim vojskama. Obje ugošćuju tvrtke i investicije vrijedne više milijardi dolara.

Luka Berbera u Somalilandu može konkurirati Džibutiju i Jebel Aliju u Dubaiju. Ruanda je u međuvremenu postala afrička Silicijska dolina. Obje su među najvećim svjetskim uspješnicama u ratu protiv korupcije. Danas se Ruanda po razini korupcije nalazi uz bok Slovačkoj, Poljskoj i Grčkoj, dok su njezini susjedi Burundi i Demokratska Republika Kongo među najkorumpiranijim državama svijeta. E-ekonomija Somalilanda omogućuje transparentnost.

Susjedi, međutim, sada prijete objema državama. Somaliland je postao neovisan 1960. i, nakon neuspjelog spajanja sa Somalijom, ponovno je proglasio neovisnost 1991. Dok je incident “Blackhawk Down” pozicionirao Somaliju u američkom javnom mnijenju kao simbol za kaos i anarhiju, Somaliland je ostao u miru.

Kada je suša pogodila Rog Afrike 2006., 2011. i 2017., Somalijci su patili, ali su se Etiopija i Somalilanđani organizirali, prevozeći hranu tamo gdje je stanovništvu najpotrebnija i spašavajući živote svojih građana. Velik dio stanovništva Somalilanda izbjegao je gladovanje jer su, kako su mi objasnili lokalni državni dužnosnici, mogli prevoziti hranu diljem zemlje bez straha od pljačke.

No, somalijski gospodari rata nisu daleko. Koristeći milijarde dolara pomoći, Mogadishu je kupio kinesko oružje i turske bespilotne letjelice. U prosincu 2022. Kina je sponzorirala lokaliziranu pobunu u okrugu Sool Somalilanda kako bi kaznila Somaliland jer je odabrala Tajvan umjesto Kine.

Dok su Sjedinjene Države nekad tretirale pitanje Somalije i Somalilanda slično kao kinesku politiku jedna zemlja, dva sustava, danas Blinken tretira Somaliland kao izopćenika kako bi umirio Somaliju.

Signalizirajući slijepu podršku Somaliji, Washington potiče somalijske revanšiste da izaberu silu. S druge strane, Somaliland se okrenuo Etiopiji, sklapajući nagodbu u kojoj Somaliland iznajmljuje luku Etiopiji, zemlji bez izlaza na more, u zamjenu za priznanje. Odmah nakon toga, State Department je osudio taj dogovor. Mnogi u Mogadišuu američki osudu vide kao zeleno svjetlo za vojno djelovanje. Danas se nazire borba na samo nekoliko koraka preko Bab el-Mandeba odakle Huti napadaju globalne trgovačke brodove.

Kongo protiv Ruande

Prijetnje s kojima se Ruanda danas suočava također imaju korijene u genocidu iz 20. stoljeća. Ono što mnogi Amerikanci znaju o genocidu protiv Tutsija u Ruandi je iz holivudskog filma Hotel Ruanda. Malo ko zna posljedice. Kad je Ruandska patriotska fronta zauzela grad Kigali i protjerala Hutu génocidaires koje je podržavala Francuska preko granice u Demokratsku Republiku Kongo, sukob se nastavio.

Za ovakav razvoj su krivi Ujedinjeni narodi. Baš kao što su uspostavili izbjegličke kampove za Palestince preko puta izraelskih granica i odbili razoružati militante u njima, tako je i UN dopustio génocidaires da uspostave kampove unutar vidokruga granica Ruande. Godine 2021. izmjerio sam granicu Ruande i Konga od Gome prema sjeveru u dužini od nekoliko desetaka kilometara; Mogao sam vidjeti dim pobunjeničkih logora udaljenih samo pet kilometara.

Kao što su naoružani Palestinci destabilizirali Libanon, tako su i Hutu génocidaires potkopali stabilnost istočnog Konga. Kao rezultat toga, područje Velikih jezera u Africi ostaje ognjište poput Roga Afrike.

Ruanda se također suočava s ratom koji je nastao zbog američke nesposobnosti. Demokratska Republika Kongo je, po površini, druga najveća država Afrike. Teoretski, trebala bi biti jedna od najbogatijih, s 24 bilijuna dolara vrijednih strateških minerala unutar svojih granica. Međutim, desetljeća rata i diktature uzela su danak, ubivši više od pet milijuna ljudi.

Dok mnogi Kongoanci krive Ruandu, neuspjeh u razoružavanju Hutu milicija i napor kongoanske vlade da kooptira génocidaires katalizirali su borbu. Onda nastupa Michael Hammer, donedavni američki ambasador u Demokratskoj Republici Kongo. Regionalni diplomati kažu da je vršio pritisak na Washington da ukinu nužno izvještavanje o vojnim kupnjama pod mandatom UN-a kako bi se dodvorio lokalnim čelnicima dok je još bio u Kinshasi.

Rezolucija 2641 Vijeća sigurnosti UN-a usvojena u lipnju 2022. uz američki pristanak i ukinut je zahtjev o transparentnim kupovinama oružja. Predsjednik Félix Tshisekedi potom je krenuo u netransparentnu kupnju koja se poklopila s njegovim okretanjem etničkoj politici u istočnom Kongu.

Tijekom proteklih petnaest mjeseci, otprilike 1200 plaćenika iz dviju firmi — Agemira sa sjedištem u Bugarskoj i Asociatia-RALF sa sjedištem u Rumunjskoj — stiglo je u Gomu, glavni grad istočnog Konga. Plaćenici su danas raspoređeni diljem regije. U maju 2023., regionalni izvori kažu da je otprilike 200 plaćenika stiglo u Gomu i brodom otputovalo u Bukavu.

U oktobru 2023. Boeing 737 stigao je u Gomu iz Bukurešta u Rumunjskoj preko Luxora u Egiptu kako bi dopunio postojeće raspoređivanje i rotirao neke plaćenike. Osnivač plaćenika Blackwater, Erik Prince također je u Kongu. Plaćenici obučavaju snajperiste Oružanih snaga Demokratske Republike Kongo i nadopunjuju Demokratske snage za oslobođenje Ruande (FLDR), koje su izrasle iz prognanih genocidara.

Oni također pomažu u obuci kongoanske vojske za upravljanje nedavno kupljenim bespilotnim letjelicama, od kojih su mnoge kineskog porijekla. Dok Kongo poduzima vojno jačanje bez presedana, Blinken i američka Agencija za međunarodni razvoj Samantha Power okrivljuje žrtvu i umjesto toga kritizira Ruandu.

To bi moglo navesti predsjednika Tshisekedija da vjeruje da bi Washington zažmirio ako Kongo napadne. Osim toga, kongoanski predsjednik brka posjedovanje naprednog oružja s vojnom kompetencijom. Njegove nove kineske igračke i neumjesno ohrabrenje State Departmenta stvorili su savršenu oluju i napuhan ego koji bi uskoro mogli pokrenuti rat.

Ulazak u Oko oluje

Protivnici su sofisticirani. Oni proučavaju američki politički kalendar i planiraju operacije kako bi se poklopili s američkim smetnjama. Ruska invazija na Gruziju 2008. i napad Azerbajdžana na Nagorno-Karabah 2020. poklopili su se sa sezonom američkih izbora. Dok se kampanja 2024. kristalizira, prijeti opasnost. Nesigurnost oko američkog vodstva potaknula je diktatore da vjeruju da je rat efikasno sredstvo. U vakuumu vodstva se uspavaju sile altruizma. Biden će tu lekciju možda naučiti na teži način.

/Autor: Michael Rubin je analitičar pri American Enterprise Institutu i direktor analize politika na Middle East Forumu/

(TBT, The National Interest)



Source link

Leave A Reply

Your email address will not be published.