IMPERIJALNI FEMINIZAM Aldossari: Šutnja zapadnih feministica o Gazi razotkriva njihov moralni bankrot

Piše: Maryam Aldossari, thebosniatimes.ba

Od početka rata u Gazi, uznemirujući narativ je prožimao zapadne medije, prikazujući Izrael kao uzor civilizacije u oštroj suprotnosti s bastionom zaostalosti kakav je je Bliski istok. Neki su stručnjaci čak otišli toliko daleko da su svoje sunardonjake sveli na nivo životinjskog carstva.

Takva pristrasnost nije ništa novo, dodatno je pojačana u Velikoj Britaniji od strane medija kao što je UnHerd, jer medijska propaganda nastavlja uznemirujuću tradiciju lažnog predstavljanja arapske zajednice. Ali bilo je neočekivano zabrinjavajuće čuti takve distorzije koje uzvikuju britanske feministkinje i aktivistice.

Ako pratite poznate britanske feministkinje u nadi da ćete pronaći zdušno osudu i empatiju za nasilje s kojim se suočavaju palestinske žene i djeca, bojim se da ćete biti duboko razočarani.

Uprkos upozorenju Međunarodnog suda pravde da bi napad Izraela na Gazu mogao biti genocid, čini se da su neke od najglasnijih zagovornica zapadnog feminizma protiv rodno zasnovanog nasilja rezervirale svoju solidarnost samo za Izraelke, optužujući međunarodnu zajednicu da šuti o silovanjima i seksualnim napadima na Izraelke 7. oktobra.

Nemojte me pogrešno shvatiti: u našoj vejri o silovanju kao oružju u sukobu sivišno je polemizirati, čak i u složenim situacijama gdje su direktna svjedočenja žrtava oskudna, a dokazi dolaze od entiteta kao što je izraelska vojska, to je za svaku osudu.

Ipak, odsustvo uporedive empatije i bijesa prema nevolji palestinskih žena i djece otkriva šokantne dvostruke standarde i dubok moralni debakl.

Ovo nije prvi put da zapadne feministkinje nisu uspjele. Ova vrsta feminizma, sa svojom historijom reagiranja samo na pitanja koja su po volji zapadnjačkiog ukusa, često ignorira brige tamnih žena.

Selektivni gnjev

Ovaj uznemirujući obrazac je nepogrešivo očigledan u onome što se široko naziva “imperijalnim feminizmom”. Uzmite u obzir negodovanje britanskih feministkinja zbog tragičnog slučaja Iranke Mahse Amini, koja je kažnjena zbog svog “neprikladnog” hidžaba, što je dovelo do njene smrti.

Kao i mnoge žene, bila sam ljuta zbog nepravde s kojom se suočila. Globalna reakcija na Amininu muku izazvala je značajan feministički pokret, solidarnost u Velikoj Britaniji, dok su aktivistice organizirale dramatične proteste šišanja u srcu Londona.

Ipak, strašna situacija s kojom se suočavaju palestinske žene i djeca u Gazi nije imala koristi od jednako glasnog i strastvenog zagovaranja. Kao da feministički gnev i moć selektivno dižu glavu za pitanja koja se uklapaju u izrazito zapadnjački narativ oslobođenja – ostavljajući druge, poput onih u Palestini, u sjeni.

Historija imperijalnog feminizma je kao pokvarena ploča, ponavljanje istih grešaka bez učenja lekcija. Ogrnut uzvišenim pojmom „oslobođenja“, često nameće zapadnjačke vrijednosti ženama širom svijeta, ostavljajući za sobom haos.

Uzmimo primjer Iraka, gdje je vojna intervencija djelomično uokvirena kao pokušaj oslobađanja Iračanki od tiranije. Ovo obrazloženje, korištenje prava žena kao štita za rat, nije uzelo u obzir ono što će uslijediti nakon toga, ili ono što su Iračanke zaista željele i trebale.

Predvidljivo, ovo je dovelo do previranja, povećanog nasilja i raspada samog društvenog tkiva koje je držalo zajednice na okupu, što je život učinilo još težim – posebno za žene.

Isti zapadnjački narativ o „oslobađanju“ afganistanskih žena iz talibanskog stiska u početku im je stvorio nove mogućnosti u obrazovanju i zapošljavanju. Ali uslijedile su godine preokreta i nestabilnosti, ostavljajući afganistanske žene danas u nesigurnom položaju.

Još jednom, ovaj brend feminizma zanemaruje činjenicu da žene, bez obzira gdje se nalaze, posjeduju vlastiti glas i otpornost. Imperijalni feminizam suptilno ovjekovječuje ideju da su zapadne metode superiorne, dok zaobilazi bogatu tapiseriju stavova koje imaju Iračanke i Afganistanke, i osnovne feministkinje koje se bore za promjene kod kuće.

Mračan ciklus

U Palestini, mračni ciklus historije se ponavlja. Zapadni imperijalizam i kolonijalizam vrti svoj poznati narativ, tvrdeći da je palestinskim ženama potrebno “spašavanje” od Hamasa, koji je klasificiran kao teroristička organizacija u Velikoj Britaniji i drugim zemljama.

Ovo je slično narativima usvojenim u Afganistanu i Iraku, usredsređenim na oslobađanje „tamnoputih žena od tamnoputih muškaraca“. U međuvremenu, stvarna, tekuća nevolja palestinskih žena nije ništa više od sporednog podsjećanja.

Ovaj očigledan previd postavlja pitanje: zašto samo Izraelke dobijaju izraze zabrinutosti ili saosećanja od nekih zapadnih feministkinja? Je li to zato što se na njih gleda kao na više srodne zapadnim feminističkim idealima, pa se stoga smatraju „vrijednijim“?

Kada zapadni feminizam, podržan medijima, prihvati prikazivanje Izraela samo kao autsajdera koji uzvrati terorizmu, a svaka kritika izraelskih akcija brzo se označi kao antisemitizam, iskušenje palestinskih žena uhvaćenih u sukobu se ozbiljno ignorira. Izvještaji UN-a dali su detaljne izvještaje o palestinskim ženama koje su pretrpjele seksualno nasilje i mučenje u izraelskom pritvoru. Zašto ne vidimo poplavu članaka koji se zalažu za njihovu stvar?

Ima i maloljetne djece koja su pritvorena i uskraćena im prava. Zar to ne pokreće nešto u vama, ne tjera li vas da vičete o tome? Zanimljivo je kako su brzo objavljeni brojni radovi u znak solidarnosti sa Izraelkama, ali samo spominjanje nasilja koje pogađa Palestinke čini se previše da se traži.

I tako, umjesto izlizanog pitanja kojim se od svih traži da osude Hamas, ja okrećem ploču: možete li jasno osuditi akcije Izraela i tekuće ugnjetavanje Palestinaca?

Transcendiranje podjela

Šutnja onih koje bi trebale biti najglasnije protiv nasilja nad ženama i djecom u Gazi, zajedno s njihovom fiksacijom na Hamas, u suprotnosti je sa samim principima koje feminizam navodno podržava. Njihova empatija upadljivo zaobilazi nezamislive poteškoće s kojima se palestinske žene suočavaju: glad, nedostatak čiste vode i strašnu nestašicu osnovnih potrepština. Neki jedu travu da bi preživjeli.

Zapanjujuće, činilo se da je na društvenim mrežama bilo mnogo više galame oko feminizma i patrijarhata zbog Barbie koja je propustila nominaciju za Oskara, nego zbog strašnih uvjeta u kojima palestinske žene rađaju bez bolničke njege ili osnovne higijene; nedostatak anestezije za vitalne carske rezove; i srceparajuća smrt novorođenčadi, zbog odsustva neonatalne nege tokom nestanka struje.

Ova zaglušujuća tišina razotkriva moralni bankrot zapadnog feminizma, koji prečesto zanemaruje palestinske žene kao zaslužne za istu empatiju koja se pruža prema drugima – efektivno ih dehumanizirajući u tom procesu.

Feminizam, koji je sada zarobljen u plemenskom ratu, čini se da daje prednost plemenskoj odanosti nad jedinstvom u cilju čovječanstva. Ovo je duboko razočarenje i ono koje pokriva čitav politički spektar.

Krajnje je vrijeme da prevaziđemo ove podjele i da se istinski udružimo u ime univerzalne pravde i empatije, sjećajući se da je srž feminizma nepopustljiva vjera u dostojanstvo i vrijednost svake žene, bez obzira na to gdje živi.

Ako feminističke grupe i mediji nastave da iskrivljuju narativ kakav je bio, rizikujemo da se približimo vladinim intervencijama koje podsjećaju na Francusku, gdje je ministarka za rodnu ravnopravnost zaprijetila da će smanjiti finansiranje feminističkih grupa koje se razlikuju od izraelskog narativa od 7. oktobra.

Ovo bi moglo stvoriti opasan presedan. Ukoliko takve mjere dobiju globalnu pažnju, to bi moglo značiti kraj inkluzivnog, nepristrasnog feminizma – efektivno opraštanje od pokreta koji se zalaže za sve žene.

(TBT, MEE)